Malo, zabačeno selo na obali. Naizgled ništa se ne dešava. Svećenik se na plaži bavi s svojim psom, ali to više liči na trening nego na igru. Pas je hrt, predivan, elegantan, brz kao munja. Sljedeća scena, trka pasa. Svećenik kojeg smo vidjeli i trojica kolega napeto prate trku iz daljine. Sudjeluje i njihov ljubimac. Pobjeđuje i organizator isplaćuje dobitak ženi koja ga nosi gospodi u mantijama. Ništa čudno, rekli biste, gospoda su stariji ljudi, vjerojatno su u penziji, a Crkva se prvo brine o svojima, kao što je Bog prvo sebi bradu stvorio.

Djelomično ste u pravu, dragi čitatelji. Crkva se uistinu prvenstveno brine o svojima. Međutim, gospoda nisu penzioneri, stari i nemoćni da se brinu o pastvi, niti je klađenje kršćanski izvor prihoda, pa makar išao u budžet institucije. Ta institucija, da ne kažem obična komforna kuća, nije samostan, nego neka vrsta kućnog pritvora.

U to ćemo se uvjeriti kada u nju dospije i peti gospodin, Lazcano, tih, povučen, nezadovoljan, fingirajući da ne zna kako se našao na takvom mjestu. Nedugo za njim na vratima se pojavljuje lokalni redikul Sandokan za kojeg osjećamo da je duboko izmučena duša. On dolazi s polu-koherentnim, ali zato prilično eksplicitnim optužbama na Lazcanov račun. Crkva i pedofilija idu ruku pod ruku. Lazcanova reakcija na optužbe je potezanje pištolja, ali metak nije namijenjen Sandokanu. Pali svećenik puca sebi u glavu.

Cijelu recenziju pročitajte na portalu FAK.hr