Ovo neće biti samo filmska kritika. Neće biti ni prvenstveno filmska kritika. Jedva da će biti filmska kritika uopće. Na ovom mjestu bih, atipično za mene, prozborio koju o drugim stvarima koji s filmom nemaju mnogo veze, ali su zato neraskidivo povezani sa sadašnjim povijesnim trenutkom.

Ali čisto ne želim biti bezobrazan i izlagati se riziku da budem proglašen uzurpatorom javnog prostora na internetu koji pod lažnim namjerama istresa neko svoje mišljenje o politici i stanju svijeta i univerzuma nakon terorističkih napada u Parizu.

Ali, hajdemo prvo obaviti obavezni dio i reći nešto o filmu. Zapravo, pitanje je koliko je Francofonia film. Jest, u smislu medija, izražava se pokretnom slikom i riječima, ali zapravo više liči na traktat svoga autora na nekoliko povezanih i nepovezanih tema i u tome podsjeća na ovu kritiku doljepotpisanog autora.

Okosnica priče filma pokušaj je dokumentiranja događaja koji su kumovali sudbinom Louvrea za vrijeme nacističke okupacije Pariza. Za očuvanje francuskog i svjetskog kulturnog blaga na svom mjestu možemo prije svega zahvaliti džentlmenskom sporazumu između tadašnjeg upravitelja muzeja Jacquesa Jaujarda i njemačkog oficira zaduženog za zapljenu i čuvanje evropske kulturne baštine Franza Wolff-Metternicha. Pored toga, fabula filma skreće u svim mogućim, predvidivim i nepredvidivim pravcima koji se možda autoru i naratoru Sokurovu čine logičnim, ali nama ne moraju biti.

Tako, recimo, on po Louvreu ima dva vodiča, Marianne, koja predstavlja vrlinu umjetnosti i ideale Francuske revolucije, i Napoleona, koji podcrtava imperijalnu, osvajačku i zamalo kriminalnu prošlost muzeja. Povlače se paralele s muzejem Hermitage kojeg je Sokurov već bio portretirao u Ruskom kovčegu, njihovim značajem u nacionalnim i europskim okvirima, te njihovim sudbinama u Drugom svjetskom ratu, što opet vodi do razmatranja različitog držanja i tretmana francuskih republikanaca i ruskih boljševika od strane nacista.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.