Rumunjski filmovi u Hrvatskoj imaju kultni status, i to s potpunim pravom. Već dugo niti jedna kinematografija nije dala toliko kvalitetnih filmova - „Smrt gospodina Lazarescua" (film kojim je praktično otpočeo Rumunjski novi val, dostupan na DVD-u), „4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana", „California Dreamin'", „Policijski, pridjev" itd. Zato će mnogima ime Radua Mihaileanua biti dobra preporuka, no riječ je o redatelju koji je kao student emigrirao u Francusku, te njegovi filmovi nemaju baš senzibilitet nama omiljene suvremene rumunjske kinematografije. No riječ je ipak o, premda neujednačenom, vrlo dobrom filmu.

Andrej Simonovič Filipov (Guskov) nekad je bio slavljeni dirigent moskovskog Boljšoj orkestra, ali je njegova karijera naprasno prekinuta za vrijeme Brežnjeva, usred izvedbe Čajkovskog. Filipov je danas čistać u Boljšoju, ali i dalje sanja o svom orkestru. Kada jednom prilikom, dok čisti ravnateljav ured, stiže faks iz pariškog Chateleta koji žele angažirati Boljšoj orkestar, Filipov ne gubi vrijeme. Zataška sve tragove poziva iz Pariza, krene okupljati svoj stari orkestar, a kao kontakt s Francuzima zove bivšeg menadžera Boljšoja, KGB-ovca Gavrilova (Barinov) koji mu je upropastio karijeru.

Njegova suluda ideja poprima sve konkretnije obrise i postaje sve izglednije da će navrat-nanos skupljeni 'bivši' orkestar stvarno završiti u Parizu i ponovno svirati 'prekinutog' Čajkovskog. Kao solistica je čak s nijma pristala nastupiti francuska violinistička zvijezda Anne-Marie Jacquet (Laurent). Uskoro, međutim, postaje jasno da između Filipova i Anne-Marie postoji tajna veza za koju ona ne zna. No, pravi kaos nastaje kad stignu u Pariz.

Prvi dio filma koji se odvija u Moskvi vrlo je dobar - brz, duhovit i s jasnim prikazom socijalne situacije u Rusiji gdje se stvari nisu baš popravile, već se naprotiv čini da vlada kriminal i neukus, a ljudske vrijednosti i kvalitete su gurnute u stranu (zvuči poznato, zar ne?). No, još uvijek se može pouzdati u prijateljstvo i solidarnost običnih ljudi - prvenstveno siromašnih i onih koje vrijeme ne mijenja - poput Roma.

Problemi s filmom nastaju kada se radnja preseli u Pariz (makar naznaka ima i prije), a Mihailenau zapada u stereotipno prikazivanje likova, Rusa (Slavena) koji dolaskom na zapad izgledaju kao divljaci i lude, ali i Židova i Roma. To zastranjivanje donekle je pokvarilo cjelokupni dojam. No Mihailenau se na kraju se ipak uspijeva izvući s toga krivog puta pa se film može podičiti dobrim dramskim preokretom te briljantno izvedenom glazbenom završnicom nabijenoj emocijama. „Koncert" je u svojoj osnovi slavljene glazbe (kako one klasične, tako i one koja dolazi iz duše) i ljudskog dostojanstva. I u cjelini vrlo dobar film.