Vitold Košir, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar, također je i akademski glazbenik i strastveni sokolar, doista je nesvakidašnja i iznimno specifična pojava u današnjem svijetu.

Gospodine Košir, Vaša izložba u Gliptoteci i dalje izaziva veliki interes javnosti.

Zlatan Vrkljan ima senzacionalnu izložbu u Gliptoteci kat iznad mene i vjerojatno je to ozbiljan razlog posjećenosti i moje izložbe. Interes tolikog broja ljudi veliki je motiv za rad. Kiparstvo je posao vukova samotnjaka, ogromnim fizičkim naporima unosimo emocije u teške materijale i kada to stigne do publike nenadomjestiv je osjećaj ispunjenja.

Gliptoteka HAZU je pritom najljepši mogući prostor za izlaganje skulptura.

Navodite niz poznatih glazbenih djela, koja su i nazivi Vaših skulptura. Jesu li ta glazbena djela izravni povodi nastajanja skulptura?

Te skulpture su moje sasvim intimne vizije kako glazba izgleda. Imam ogroman privilegij da sam član Simfonijskog orkestra HRT, cijeli život sviram po bendovima i imam direktno iskustvo izvođenja glazbe. Neka glazbena djela su u meni stvorila trodimenzionalne strukture koje sam naprosto morao pretočiti u skulpture.

Stilski i vremenom nastanka vrlo udaljene, od Mahlerovog Adagietta iz 5. simfonije, neponovljivo lijepe i bujne priče o ljubavi do „Silentiuma" Arva Parta, čiju glazbu sam uvijek doživljavao ledenom, kao da ju slušam kroz usku pukotinu u staklu prozora - i koliko god emotivna ona bila u susjednoj prostoriji gdje se izvodi - do mene stiže kristalno hladna.

Povukao me i jazz, Esbjorn Svenson trio, kompozicija „Seven days of falling" i r"n"r koji sviram cijeli život u bandovima Cry babiesim i The Plagijatorsim - izložio sam skulpture potaknute Rolling Stonesima i Museom.

U katalogu ste posebno naveli ključnu misao „Glazba je skulptura u prostoru tišine."

Glazba u svojem prostoru, a njen prostor je tišina, zaista i je višedimenzionalna struktura. Ipak najfascinantnija dimenzija glazbe je vrijeme. Postoje stilovi glazbe, klasika u smislu Mozarta i Beethovena ili rock ili techno koji vrijeme konstantnom pulsacijom dijele uglavnom u pravilne vremenske odsjeke ali postoji i glazba koja dimenziju vremena savija, skraćuje, sužava, isteže i proširuje i slušatelja dovodi do neslućenih tenzija i jedva dočekanih odgođenih razrješenja. Mahler kojeg sam spomenuo vrhunski je majstor te čarolije.

Skulpture su kompozicije u prostoru - glazba je skulptura u prostoru tišine.

Iva Koerbler, autorica teksta u katalogu, i sama fantastičan jazz glazbenik i povjesničar umjetnosti, izvanredno je pogodila i u predgovoru opisala proces promišljanja i nastanka mojih skulptura.

Nedavno ste dovršili skulpturu pobjednika Filmskog festivala u Motovunu, Propeler Motovuna. Kako ste zamislili i realizirali ideju skulpture pobjednika?

Motovun film festival je najbolji mali filmski festival na svijetu. Takvim ga - naravno - čine nagrade. Malko uspjehu doprinosi i ljepota Motovuna. Najviše ga takvim čini izbor programa predstavljen u programskoj knjižici kojoj sam nagradu prilagodio dimenzijama i formom knjige.

Propeler, izum stanovnika Motovuna J.L.F.Ressela upotrijebio sam kao simbol, a materijal sugerira motovunske zidine. Nagrada se u ovom obliku dodjeljuje preko 10 godina i ugledni dobitnici ponijeli su je na sve strane svijeta.

Propeler Motovuna se ove godine dodjeljuje u 7 kategorija i predstavljen je uz bogat izbor najkvalitetnijih filmova i glazbeni program na press konferenciji Motovun film festivala održanoj u sklopu moje izložbe u Gliptoteci HAZU.

Služite ste klasičnim građevinskim materijalima, beton i željezo, u stvaranju Vaših skulptura.

Skulpture volim graditi. Brzo i instinktivno. Proces promišljanja ionako sam odavno obavio svirajući ili dijeleći prirodu sa svojim pticama grabljivicama. Beton je za mene idealan materijal. Brz, mekan i slikarski podatan u žitkom stanju - strvrdnjavanjem postaje krut poput mramora i spreman za klasičnu tradicionalnu kiparsku obradu klesanjem.

Vi ste i akademski glazbenik i akademski kipar i strastveni sokolar i basist u bendu. Kada i kako sve to stižete?

Strast za glazbom i prirodom je neutaživa a nedostatak moći dugotrajne koncentracije i ozbiljan poremećaj pažnje darovi su s neba koje obilato koristim.

Vratimo se skulpturi. Što je novo u atelijeru?

Pripremam veliku izložbu u Zagrebu. Kustos izložbe biti će Željko Marcijuš. Ovaj puta sva inspiracija proizlazi iz arhitekture.