Ivica Malčić, akademski slikar rođen je 1964. U Zagrebu gdje je i diplomirao na ALU u klasi prof, Šuteja, izlagao na brojnim samostalnim izložbama, osobito je zapažen autor u suvremenoj hrvatskoj aktualnoj likovnoj produkciji, ponajprije po specifičnom rukopisu i kontinuiranom i iznimno vrijednom radom u atelijeru.

Prvog ožujka ove godine predstavili ste se s novom samostalnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, riječ je o izložbi koja se nadovezuje na prošlo izlaganje.

Da, ova izložba spada u koncept izložbi koje izlažem u istoj galeriji svakih 10 godina. Tako sam izlagao u galeriji VN 1994.-2004.-2014. te u galeriji Proširenih medija 2007. i 2017. godine. U galeriji Studentskog centra sam prvi puta izlagao 1998. godine, 2008. sam propustio, stoga sada 2018. izlažem dva različita ciklusa od po 100 slika svaki. Ciklus "Slučajni kolaži" je za ovu godinu, na jednom zidu, a ciklus "Osmrtnice umjetnosti" je za propuštenu 2008. godinu na suprotnom zidu. To su dvije potpuno različite izložbe u istom prostoru u isto vrijeme. Postoje i dva predgovora  od dva autora za svaku od tih dvije izložbe.

Osmertnice umjetnosti i Slučajni kolaži?

Da, to su moja dva posljednja ciklusa na kojima sam radio nekoliko godina. Osmrtnice umjetnosti "glume" neostvarenu izložbu iz 2008. iako su nastale mnogo kasnije, a Slučajni kolaži su nastavak na taj predhodni ciklus.

Nema više crnih margina i teksta.

Na Osmrtnicama su bile crne margine s tekstom, a novim ciklusom sam jednostavno htio unijeti promjenu u svoj rad, da ne bih ušao u neku maniru i da se ne bi ponavljao jer mislim da je za suvremenu umjetnost bitna promjena, a ne ponavljanje. Jedan je Knifer, svi drugi su samo maniristi, sami sebi dovoljni.

Slikate i komentirate stvarnost na originalni način.

Originalno je možda kadriranje slike, kao da glavni dio izmiče iz kadra, kao da se glavne stvari događaju nekom drugom, a ne meni.

Nije li se nekada takav gest nazivao angažiranom umjetnosti?

Ne osjećam se angažiranim umjetnikom, mislim da sam apolitičan, ne vjerujem da umjetnost može nešto značajno promijeniti i ne mogu se oloboditi osjećaja da je umjetnost ipak nešto lijepo i uzvišeno.

Vaš opus ostavlja ponajprije dojam privatnog, vrlo osobnog dnevnika, koji kao da nije namijenjen objelodanjivanju.

Volim raditi svakodnevno na malim  formatima i nikad ih ne dorađujem ili prepravljam, pa tako ovisi dovršenost mojih slika o dnevnom raspoloženju i koncentraciji. Otuda taj dojam privatnog i dnevničkog u mom radu.

Kontinuirano slikate svaki dan i precizno bilježite broj slika?

Upravo zbog tog svakodnevnog slikanja bilježim, datiram i numeriram sve slike. Ovaj dan je bio loš i slika je takva , neki drugi dan je bolji i slika je drugačija. Jedino tako mi je zanimljivo raditi.

Čvrstog sam dojma kako se uopće ne obazirete na likovne mijene.

Ne obazirem se na likovne mijene na našoj ili svjetskoj sceni, ali jako pazim da ne upadnem u neku šematizaciju u svom radu, pratim svoj vlastiti osjećaj za promjene u sebi.

Što je novo u atelijeru?

Nakon ova dva posljednja završena ciklusa, započinjem nešto novo. Možda se vraćam unatrag da bi me to odvelo opet do nečeg novog. Vidjet ćemo uskoro kuda će to dovesti. Za početak sam odbacio rad po bilo kakvom predlošku  i ponovo sve slikam "iz glave" kao što sam uvijek i radio do ova dva zadnja ciklusa gdje su mi trebali predlošci da se naglasi kontrast stvarnosti i mašte. Da sam to slikao na svoj stari bad painting način nebi se vidio kontrast koji sam želio naglasiti.

Planovi, izložbe, monografije...?

Uskoro će izaći časopis "fantom slobode" sa mojih 366 dnevničkih crteža iz 2016. što je drugi takav broj točno nakon 10 godina kada mi je izašao prvi broj posvećen  mojim crtežima iz 2006. Ove godine sam prošao na T-HT nagradi, tako da će ti moji crtži biti izloženi u MSU. A monografiju si ne mislim sam raditi, čekam da li će mi to netko drugi ponuditi. Umjesto monografije uskoro ću imati dvije knjige dnevničkih crteža, što nema nitko, monografije imaju svi, pa i osrednji umjetnici.