Iva Šarić, suvremena hrvatska likovna umjetnica, diplomirala je na ALU u Zagrebu, izlagala na brojnim izložbama, dobitnica više nagrada, kontinuirano se bavi fotografijom i grafikom. Ovih se dana predstavlja s novom samostalnom izložbom fotografija Made in Vietnam u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada u Varaždinu.

Prošle godine boravili ste u Vijetnamu.

U studenom prošle godine ukazala mi se iznimna prilika da posjetim tu daleku zemlju. Naime, zajedno s još jedanaest hrvatskih autora, predstavila sam svoje dvije grafike u sklopu izložbe "Memories 2" u galeriji Huong Ngo art space gallery u Hanoiu u Vijetnamu. Izložba je dio Other side projecta, kojeg je glavna inicijatorica, ujedno i kustosica izložbe, kolegica Marija Lopac. 

Bila sam u dilemi, otputovati ili ne. Posljedica predugog premišljanja bila je skuplja zrakoplovna karta.

Inače, dosad sam već nekoliko puta izlagala na Dalekom istoku, u Japanu i Kini, dakle, moje grafike su dosad proputovale više od mene.

Kako ste pronalazili motive ili kako su oni pronalazili Vas?

Ulična svakodnevica, slučajni prolaznici i poneka životinja glavni su sadržaj ciklusa. S obzirom na spontanost mojih svakodnevnih šetnji i istraživanja grada, koje su se odvijale u različito doba dana, ovisno o raspoloživom vremenu, istim se ritmom pojavljuju i motivi, odnosno okosnica sadržaja ciklusa. Ljudi dokumentirani na fotografijama snimljeni su uz prethodni pristanak, osobito djeca. Zapravo, većina njih podržala je trenutak fotografiranja sa smiješkom.

Što je ključ Vašega pristupa motivu u fotografiji?

Najviše me intrigiraju ljudi i svakodnevni život. 'Fotografsko' oko mi vrlo često zaokupljaju naizgled obični prizori, pokraj kojih smo u žurnoj svakodnevici u stanju proći bez da ih zamijetimo. Zaljubljena sam u fotografiju zbog njezinog svojstva dokumentiranja neponovljivog trenutka u vremenu i prostoru, kao i njezine otvorenosti za brojne eksperimente. A ta činjenica meni osobno omogućuje da se osjećam kao aktivna promatračica okoline.Na fotoaparat gledam kao na novo, drugačije oko koje mi pomaže da gledam stvarnost iz drugog kuta, omogućuje mi da na neki način vidim „kroz" nju, i zabilježim viđeno. Nazvala bih to procesom trajnog vizualnog zamrzavanja.

Danas kada je svijet globalno selo, gdje se nalazi fotografija?

Ubrzani razvoj i napredak današnjih tehnologija čine 'dobru' fotografiju lakše dostupnom. Svatko se može osjećati kao fotograf. Razne aplikacije i računalni programi zamijenili su mračnu komoru. Smartphoneovi sa sve boljim kamerama i sve naprednije aplikacije, omogućuju korisniku vrlo brze instant fotografije, često solidne kvalitete. Ipak, pridržavanje ili odstupanje od nekih formalnih načela, kao što je recimo, kompozicija, kadar ili sam koncept,čini razliku. Isto tako, ključne su i kompetencije vezane uz tehničku izvedbu i poznavanje fotoaparata.

Fotografija je doživjela snažan uzlet pogotovo u propagandi.

Fotografija nas neodoljivo podsjeća na ono što stvarno vidimo ili bismo željeli vidjeti. Čim otvorimo oči ili trepnemo, može nastati nova fotografija. Najsličnija je našem viđenju stvarnosti, pa je to razlog da nam je bliska i možda najprivlačnija. Lako se s njome poistovjećujemo.Samim time sadrži manipulativnu komponentu, utječe na subjektivno mišljenje pojedinca.

Kako bi opisali, okarakterizirali Vaš fotografski opus?

Fotografija u mojem životu postoji već zapravo jako dugo. Usudila bih se reći da živi negdje u mojoj podsvijesti znatno dulje nego moja 'odabranica' grafika. Naime, potječem iz fotografsko-slikarske obitelji, moja prabaka otvorila je jedan od prvih foto-studija (u to vrijeme zvali smo ga atelje iz jasnih razloga) u Varaždinu koji i danas aktivno radi.Dakle, fotografija ima dugu tradiciju u mojoj obitelji. Kako sam se tamo kao malena djevojčica često susretala s portretnom fotografijom, to je vjerojatno negdje u meni ostalo pohranjeno te se danas odrazilo na moju ljubav prema fotografiranju osoba. Kao što sam ranije navela, svakodnevni život i svo njegovo bogatstvo prizora također su mi relevantan motiv. Posljednje dvije godine intenzivnije se i svjesnije bavim fotografijom. Smatram da sam u svojevrsnoj eksperimentalnoj fazi, imam još mnogo toga za istražiti i naučiti, osobito u tehničkom smislu. Svoj pristup fotografiji ne smatram profesionalnim nego još uvijek hobističkim.

Vi ste diplomirana grafičarka, što je na tom planu novo?

Diplomirala sam 2010. na Nastavničkom odsjeku u grafičkoj klasi doc. Ines Krasić. Radim kao učiteljica likovne kulture na dvjema osnovnim školama, a grafikom se bavim još od studentskih dana, odnosno otkako smo se 'upoznale'. Otad sam aktivna na tom području i kontinuirano sudjelujem na izložbama, bijenalima i trijenalimau zemlji i inozemstvu. Kada krene nova sezona natječaja koji pružaju mogućnost izlaganja, zaista je potrebna snažna volja i samoinicijativa za upuštanje u neke nove pothvate s obzirom na posao i ostale obaveze. Trenutno planiram izradu novih linoreza u malom formatu te prijave na inozemne natječaje.

Primjećujem da ste za svoj rad često nagrađivani. Značaj i odjek nagrada?

Putovanjem u Vijetnam prigodno sam završila vrlo uspješnu 2017. godinu, u kojoj sam dobila tri priznanja: Prvu nagradu u  području fotografije - Rijeka mini art, Nagradu 4. međunarodnog trijenala autoportreta „Pojam o sebi" (Galerija Prica, Samobor)i Nagradu Robert Adam (za rad na temu Dioklecijanove palače u Splitu) na 8. međunarodnom grafičkom bijenalu "Splitgraphic".Nagrade su divna podrška od strane struke, motivacija za rad i smjernica, ali i svojevrstan pritisak.

Planovi, izložbe, monografije...?

U drugoj polovici godine postoji mogućnost za još jednu izložbu (možda i putovanje), opet u jednoj istočnoj zemlji, no rano je još o tome detaljnije govoriti. Isto tako, na razmatranju je i skupna izložba hrvatskih autora u Tokiju krajem 2019.

Što se monografije tiče, mislim da me od nje dijeli još puno izložbi.