Lea Popinjač, akademska slikarica iz Zagreba istaknuta je pripadnica suvremene hrvatske likovne scene, izlagala je na brojnim samostalnim, zapaženim izložbama, završila modni dizajn na Tekstilno tehnološkom fakultetu, diplomirala ALU, predaje na zagrebačkom Tekstilno tehnološkom fakultetu.

U posljednje vrijeme slikate na velikim formatima triptihe i poliptihe.

Oni koji me znaju, upoznati su s jednom mojom (ne baš laskavom) osobinom koja mi ponekad otežava svakodnevicu, a to je sklonost kompliciranju.

Eksperimentirajući s formatima, još na Akademiji otkrila sam formu triptiha (tri slike koje čine jednu cjelinu) koja mi je omogućila da taj svoj "feler" pretvorim u prednost. Ova je forma od tada ostala konstanta u mom slikarstvu i kroz nju sam spoznala da je jedna od ljepota slikarstva u tome što kvalitete, koje možda nisu funkcionalne u vanjskom svijetu, u slikarstvu mogu postati vrijednim oruđem.

Slikanje triju slika istovremeno kroz dulje vrijeme omogućuje mi da se poigram s više načina realizacije neke ideje, njenih varijacija i mogućih rješenja, a cjelina koja izrasta na ovaj način izazovna mi je zbog krhkih i složenih odnosa među slikama koje se kroz proces slikanja mijenjaju i razvijaju po nekim svojim unutarnjim zakonitostima, ponekad usprkos, a ponekad u skladu s mojim nastojanjima. Dovršene su slike poput triju sestara, samostojne i lijepe u svojim različitostima, a opet neraskidivo povezane.

Inače slikam na formatima vertikalno izduženih pravokutnika, dimenzija 90x180cm, a u zadnje me vrijeme zabavljaju do krajnosti suženi, a time izuzetno protočni formati, dimenzija 30x180cm, umnoženi u formu poliptiha. Paralelno s velikim platnima, uvijek su spremne i manje daščice i akvarel papiri za intimnije zapise.

Odlikuje Vas suptilni kolor?

Vidim boje. One me uznemiruju i pokreću.

Za nekog će možda biti previše ako kažem da ih i čujem i osjetim pod nepcem, ali uz malo mašte i to je točno.

Međusobno ih suprotstavljam, sudaram, uparujem, uklapam u zamršenije konstrukte, izoliram, pročišćavam, stišavam, pojačavam.. i tu se negdje rađa taj autentični, osobni kolorit.

Dojma sam kako se Vaš opus može promatrati i kao figurativno/figurativno slikarstvo,zatim i kao amorfne oblike, kao slikarstvo sjećanja.

U svom se slikarstvu ne bavim konkretnom stvarnošću već apstraktnim svijetom likovnih elemenata - bojom, oblikom, kompozicijom; samim time svrstavam ga u nefigurativno slikarstvo. Ipak, amorfni oblici nastali iz gestualnih poteza kojima gradim slike, ne samo da poput Rorschachovih mrlja mogu prizivati određene figurativne aluzije, u njih su uistinu utkani i poticaji, fragmenti iz vizualnog i osjetilnog svijeta.

Slikajući, na platno pretačem i na taj način prerađujem proživljene slike, doživljaje i emocije, prethodno brižno skupljane i skladištene u mojim sjećanjima. Ima jedna divna Proustova misao u kojoj se pronalazim, govori o jednom slikaru i glasi otprilke ovako: "Elstir je mogao vidjeti neki cvijet, tek nakon što ga je presadio u svoj unutarnji vrt."

Mora li umjetnost biti lijepa?

Za mene umjetnost jedino mora biti izvorna i mora moći "dotaknuti" (promatrača).

Znala sam čuti komentare kako su mi slike "lijepe", što danas ne mora biti kompliment, ali ja ih uzimam kao takve iako to ne predstavlja neko moje odredište ili slikarsko opredjeljenje, već je "nusprodukt" mog slikarstva.

Novo u atelijeru? Planovi?

Nedavno sam započela s novim ciklusom na kojemu ću sigurno raditi slijedećih godinu dana, a na jesen pripremam izložbu manjih formata u galeriji Buljat.