U spomenutim projektima sudjeluju švicarska umjetnica Simone Aughterlony, francuski vizualni umjetnik Bruno Pocheron, njujorški umjetnici Nathan Lemoine i Hahn Rowe, hrvatski plesni umjetnik Luka Švajdo i glazbenik Alen Sinkauz i drugi.

Trilogija Kompas, Horizont i Levant proizlazi iz zajedničkog nazivnika teme kojom se Hrašćanec i Božić bave u suradnji sa izabranim umjetnicima. Temu je najlakše mapirati kroz riječ samoća  iako zapravo radovi govore o vrlo specifičnoj vrsti bivanja zajedno unutar okolnosti i značenja koja se grade audio-vizualnim svijetom svake od cjelina.  Spojene zajedno, predstave Kompas, Horizont i Levant predstavljaju opsežnu meditaciju o odnosu između tijela i slobode, samosti tijela naspram samoće drugih tijela, te istraživanje ideja seksualnosti, politike, umjetnosti, propitujući razloge  kako i zašto u tim idejama  horizont tijela uvijek nestaje.

Predstava Kompas nakon zagrebačke premijere 2017. izazvala je veliki interes javnosti i struke te je imala prilike gostovati na svjetskim plesnim festivalima od kojih posebno ističemo Operaestate Festival Veneto 2018. u Bassano del Grappa u Italiji, Atos de fala 2019. u Rio de Janeiro te jedan od najstarijih i najvećih plesnih festivala u svijetu Impulstanz 2019. godine u Beču. U 2020. izabrana je za German Tanz Paltform u Münchenu te izvođena u Zurichu i Lausanne, a u studenom 2023. gostuje u Genevi. Predstava Horizont izvedena je premijerno u rujnu 2021., a Levant u rujnu 2022.

Forma dueta na sceni bila je polazišna točka istraživanja sa naglaskom na dojam sličnosti koji se nudi fizičkim ili performativnim epitetima izvođača. Te konstante ili vrijednosti prenesene su i u same naslove sve tri predstave. Trilogija nije oda samoći niti iznosi različite načine stvaranja veza. Naprotiv, sposobnost otvaranja prema drugim ljudima predstavlja se kao izvor oslobođenja, izlaganje tjelesne ranjivosti, kao prolaz u ekstatičnost. Svatko od nas nosi nasljeđe osobnih priča, djelujući unutar nejednake mreže pravila i zakona koji ovise o vrsti tijela u kojima smo rođeni. U isto vrijeme, porozni smo i sposobni za misteriozne susrete sa tijelima drugih. Ono što jedno tijelo može učiniti za drugo u Kompasu, Horizontu i Levantu jest manifestirati slobodu koja se dijeli, koja se uvlači pod kožu a krajnji cilj je horizont tijela bez straha.

Trilogija je organizirana oko nekih egzistencijalno orijentiranih pitanja, koja pak imaju temeljni politički sadržaj i snažnu suvremenu rezonancu. Tema putovanja u cijeloj trilogiji sažima  ono što se naziva "nomadizmom uma", ali i temu raspršenosti (ljudi, ali i raspršenost fizičkih komponenti umjetničkog djela). Trilogija pronalazi duboki registar emocija čak i u najbezličnijim postupcima i te emocije usmjerava prema političkim idejama. Krećući se kroz umjetnost, povijest i politiku, akumulira čitav niz neočekivanih veza: u prvom planu su  uzvišene, jezive slike tijela koje sugeriraju ekstatične ili čudesne transformacije. Tijela u Trilogiji posjeduju potencijal za mnogo stvari odjednom, ona su uvijek u fluxu. U sva tri dijela svjedočimo prekarnim tijelima, tijelima kao brutaliziranim, neograničenim resursima, materiji u vlastitom plesu kroz vrijeme.