Baš kad se učinilo da je Zrinko Ogresta zaključno s filmom „Iza stakla" iscrpio svoj poetski repertoar te da bi mu promjena smjera dobro došla, redatelj je odlučio stvar presjeći nečim radikalnim.

Osam polaznika edukacijskog psihijatrijskog tečaja poluotvorenog tipa okuplja se na redovitoj seansi, no kad njihov profesor zakasni, to polaznicima otvara mogućnost da međusobno počnu kopati po tuđim frustracijama koje su tijekom višegodišnjih sastanaka jako dobro upoznali.

Osam glumaca i kamera zaključani u jednoj praznoj dvorani tek nešto kraće od sat i pol - to je zadatak s kojim je Ogresta pokušao izaći na kraj upotrebom isključivo subjektivnih kadrova.

U takvoj konstelaciji neki su likovi i glumci uspjeli bolje iskoristiti svoje filmsko vrijeme, ponajprije Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Ksenija Marinković i Polona Juh, dok su neki ostali malo zapostavljeni, poput Doris Šarić Kukuljice, no u cjelini riječ je o dojmljivoj minimalističkoj studiji grupne psihologije.

Ukratko, riječ je o hrabrom filmskom eksperimentu na kojem bi Ogresti trebalo skinuti kapu i da nije uspio, ali jest. Gledatelj ne samo što je preživio, nego je i uživao u viđenom.

Cijeli tekst možete pronaći OVDJE.