Euklid.blog.hr piše o plivačici Đurđici Bjedov i Olimpijadi kakva je bila nekad i u što se pretvorila danas.

‘Đurđica Bjedov nije došla u Mexico City kao favorit. Đuke je bila plivačica svjetskog ranga, ali i plasman u finale na obje dionice u plivanju prsnim stilom bi se smatrao sjajnim uspjehom. U atletici i plivanju, elitnim olimpijskim sportovima, pobjednička postolja su bila za sportaše s atletskim stazama i bazenima, s trenerima i sportskim programima.

Zato je tadašnja Đurđina zlatna medalja na 100m prsno odjeknula kao svjetska senzacija. Kako smo bili sretni! Milijun puta sam vidio snimku te utrke. I točno milijun puta iznova me ganuo prizor u cilju. Netko je Đurđici doviknuo da je pobjednica, a ona je, ne čuvši dobro, upitno uprla prstom u sebe, a onda nekoliko puta niječno odmahnula rukom: ne, to ne može biti!

‘Evo, dolaze i nove. Točno takve će biti kakvi smo i mi danas. Nešto lijepoga će ipak donijeti unatoč novčanom pogonu, brzopoteznim transferima.’

Nemam fotografiju; čini se da postoji samo TV snimka, a kažu da se ovih dana vrti u nekom predolimpijskom clipu. Ali, kao da imam. Za mene, taj je trenutak oličenje Olimpijskih igara. Prizor sportskog pothvata, skromnosti i čestitosti u jednom.     (METRO)