Nezaposlenazena.blog.hr opisuje traume traženja posla i strah da ga do jeseni neće uspjeti naći.

‘Otkako sam se u četvrtak vratila s mora bila sam na 4 razgovora za novi posao. Za 2 jos čekam odgovor, za jedan sam usla u “uži krug”, a jedan sam skoro prihvatila ali se dogodio preokret u zadnji čas. Srećom. Trazim administrativnu vrstu posla, rad u uredu ili nesto gdje cu moći naučiti nesto novo...ili jednostavno: tražim bilo što.
Ovih dana i idući tjedan bih iz dvije firme trebala dobiti odgovor, da li su zainteresirani ili ne. U subotu bih trebala na drugi krug razgovora u jednu njemačku firmu koja se bavi financijskim savjetovanjima i slično. Nude školovanje, verificirani program koji se upisuje u radnu knjižicu. Nude i stimulativna primanja. No prije svega trebate proći obuku od mjesec, dva. Nakon toga, provjerava se vaše znanje u HANFA-i iliti Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga. Tada se nastavlja obuka i zasniva radni odnos. Sve je to jako lijepo ako imate “žicu” za takve stvari, jer ruku na srce - nije svatko za sve. Sve u svemu, vidjet ćemo. Negdje ce se vrata otvoriti, samo treba - kucati.

A sad o preokretu...

U petak sam došla na razgovor za neku malu privatnu firmu. Oglas sam našla na web stranicama Moj Posao, a sam posao je trebao biti administrativan i vezan za ured. Baš ono što trenutno tražim.
Razgovor sa muškom osobom preko telefona nije mi baš previše obećavao, ali rekoh sama sebi: “aj’ da pokušam.”

Nakon što je skoro pristala raditi u opskurnoj firmi, blogerica je tek na parkiralištu došla k sebi. Shvatila je da je to neka teška muljaža i bila bijesna na samu sebe što je uopće pomislila da bi iz očaja pristala na takvo što.

Došla sam u spomenutu firmu gdje me dočekao mlađahni muškarac odjeven u crno. Uveo me u prostoriju u kojoj je bio jedan radni stol i kompjuter. Odmah je prešao sa mnom na “ti” što mi se nije svidjelo. Doznala sam da je dječak-muškarac, s kojim sam razgovarala, mlađi od mene pet godina. A izgledao je kao da mu je jedva 18. Baby face. Pokušala sam saznati čime se firma bavi ali sve je to bilo nekako u grubo objašnjeno, bez nekog prevelikog entuzijazma, a da ne govorimo o profesionalnosti ili ozbiljnosti. Krenuh dalje u “ispipavanje”. Kao nekakvi Sherlock Holmes, umjesto da mi se poslodavac predstavi i sam postavi uvjete. Pitam ja tako Baby face za radno vrijeme, a on odgovori:”maaaaaa...kaj ja znam...od 9”. Pitam ga da li je to onda radno vrijeme od 9 do 17 a on mi veli:”maaaaaa...ne! Do 16! Nemas tu kaj raditi iza 16”.

Opaaaaa, pomislim, u tom slučaju stigla bi po malu u vrtić. Jupiiiii!!! Al ne...ček, ček...a plaća? Kolika je plaća? “3 soma ti mogu garantirat prvi mjesec” odgovori Baby face, “a kasnije cemo vidjeti”. Jedna brzinska računica u mojoj glavi: dakle, 3 soma minus kredit ostaje oko 2 soma, plus soma i osamsto od bivšeg (počeo plaćati!!!!) za pol kredita i djecu je opet oko 4 soma i minus dva soma za režije i hranu je 2 soma, pa minus još vrtić išskola je soma i šesto. Onda, u rujnu počinje škola i treba se pripremiti. Imam, u grubo, 1600 kn po prethodnoj računici i neke zaostatke vrtića koje ce trebat platiti jer Mala nije išla u vrtić pa nismo pokupili račune. To je još najmanje 3 glave manje i ostaje 1300. U to jos nisam uračunala obleku za klince, školski pribor i nove tenisice, no dalo bi se pokrpati s tim. Imam još nesto kablova koje cu oljuštiti
 i to ce biti to za taj mjesec. “Ok” velim, “razmislim pa ti javim”. I tako je to završilo...
Bila sam skeptična oko toga i cijeli vikend razmišljala što ću. Posao mi hitno treba.

‘Doći će jesen, škola, režije će biti veće. Pomislila sam si, možda bi bilo pametno prihvatiti posao makar i na mjesec dana pa da se pokrpam nekako i usput tražim novi posao,’ razmišljala je blogerica.

Doći će jesen, škola, režije će biti veće. Pomislila sam si “mozda bi bilo pametno prihvatiti posao makar i na mjesec dana pa da se pokrpam nekako i usput tražim novi posao, ali onda, jučer pri izlasku s razgovora iz jedne ugledne firme (razgovor preko bloga i ovim se putem jos jednom, od srca zahvaljujem osobi koja je proslijedila moj CV u ljudske resurse i tako mi omogućila da se predstavim), ko iz vedra neba na parkiralištu se stvori Baby face sa svojim “bemvejom” iz kojeg su trestali narodnjaci. Sav u crnom, s crnim cviksama i jos 3-4 svoja prijatelja, svi nagurani u spomenuti auto i jednako obučeni (možda imaju kodeks oblačenja ili boluju od “thompsonizma”). U meni odmah “klik”, okrenem glavu na drugu stranu i izvrtim si film od petka. Pomislim si u sebi: jel to meni zaista treba? Jos jedan posao “na brzaka”? Pitanje je bi li me uopće prijavio? Da li bi mi platio moj rad? I na kraju, kako mogu biti tako glupa i zanemariti svoje instinkte? Svoj prvi dojam pri tako važnoj stvari? Odlučila sam dakle da mu se neću javiti! Čudno da prije nisam reagirala na druge znakove koji su trebali zvoniti za uzbunu.   (METRO)