Izraelski filmaš Ari Folman pokrenuo je prvu buru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu sa svojim ostvarenjem ‘Waltz With Bashir’ (Valcer s Bashirom). Riječ je o dokumentarnom filmu koji koristi tehnike animacije da istraži sjećanja autora koji je bio mladi vojnik u Bejrutu u vrijeme masakara u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila.

• Je li ovaj film za vas bio neka vrst terapije?

- Mislim da jest. Prije snimanja filma, pogledao bih svoje fotografije iz doba kada sam imao osamnaest ili devetnaest godina, kada sam bio vojnik izraelske vojske, i nisam se mogao prepoznati. Kao da sam to ja iz nekog drugog života. Sada kad je film gotov, pogledam crteže iz filma i premda tada nisam bio tako zgodan, mogu reći ‘Da, to sam ja’. Sada smo jedna te ista osoba.

• Zbog čega ste simultano koristili animaciju i dokumentarizam?

- To je bio jedini način da se ispriča ova priča. Fikcija? To me nije zanimalo, a i nije se moglo napraviti u Izraelu zbog ograničenog budžeta. Osim toga, što se moglo prikazati? Ljudi od četrdeset do četrdeset pet godina, koji sjede ispred kamere i pričaju svoje priče. Kada sam pisao priču, shvatio sam da je to pitanje sjećanja - izgubljenog sjećanja, snova i podsvjesnog. Mnogih stvari koje su vodile ka crtanju. To je bila umjetnička odluka koja mi je dala potpunu slobodu da se izrazim. 

• Zašto ste pokazali stvarne snimke masakara u Sabri i Shatili na kraju filma?

- Bojao sam se da će ljudi doći u kino, pogledati film i otići misleći kako je to bio super cool animirani film s lijepim slikama i dobrom glazbom... Želio sam tih četrdeset ili pedeset sekundi stvarnih snimaka da pojasnim stvari: sve se to stvarno dogodilo, ljudi su masakrirani.

• Kakve reakcije očekujete na film, u Izraelu i izvan njega?

- Svi već 25 godina znaju da je invazija na Bejrut bila greška. A što se tiče kritiziranja vojske, neki će ljudi vjerojatno biti ljuti. Međutim, nakon drugog libanonskog rata, naša je vojska bila još žešće kritizirana nego prijašnjeg puta. Kad je u pitanju sloboda izražavanja, Izrael je slobodniji nego što biste mogli misliti.

• Pokušava li film izraziti stav i o oružanim sukobima koji se sada odvijaju u cijelome svijetu?

- Svakako je zamišljen kao antiratni film, pokazuje rat na najrealističniji banalni način na koji je to bilo moguće. Bez glamura, bez slave, bez junaštva. Jer to zapravo i jest tako. Nadam se da će mladi ljudi koji pogledaju film to i razumjeti.