Šajaija je naselje koje se nalazi na istoku Pojasa Gaze, nedaleko granice sa Izraelom. Zapravo je cijela Gaza "u blizini granice s Izraelom". Na najširem mjestu ovaj "pojas" ima samo 12 kilometara, tu živi 1,8 milijuna ljudi.

Kudgod krenu, stanovnici Gaze ovih dana prelaze preko ruševina. Oni u srušenim kućama traže bilo što što je upotrebljivo. Sve je puno prašine koja je sve komade odjeće i obuće obojila u sivo. Posvuda se osjeti zadah tijela poginulih ljudi i životinja. Tijela se još uvijek nalaze ispod srušenih kuća i štala.

Pet tjedana su trajali sukobi. Gaza, ovaj uski, prenatrpani prostor, i prije je predstavljao pojam siromaštva u kojem ljudi žive kao u zatvoru i u izolaciji. Na pojedinim mjestima sada povrh toga izgleda kao da je građevine pogodio veliki potres. Ipak, ne radi se o prirodnoj katastrofi. Iza ovog uništavanja stoje ljudi i ono je provedeno planski, uvjeren je Raji Sourani. "To je ono što smo vidjeli od prvog dana. Ustanovili smo i zaključili kako su ovo bili ciljani napadi." Za njega su cilj napada bili civili.

Rat bez primjera u povijesti

Namjerno ili ne - izraelski napadi su utjerivali strah u kosti. Ljudi su bježali u panici. Više od 280.000 ljudi je spas potražilo u UN-ovim školama koje ovdje rade pod nadzorom organizacije UNRWA. Neki su se smjestili kod rođaka i prijatelja. Neki spavaju na ulici. Ali nitko nije siguran.Sourani je pravnik i aktivist za ljudska prava. On je osnivač Palestinskog centra za ljudska prava i dobitnik Alternativne nobelove nagrade za mir.

Ove vruće ljetne večeri sjedi u svom malom vrtu u Gazi, na nebu iznad njega čuju se izraelske bespilotne letjelice. Sourani je uvjeren kako je Izrael počinio ratni zločin. "Ovaj rat je jedinstven i bez presedana u povijesti, on je užasan. Meni je 60 godina i još nisam doživio ovako nešto." I na prijelazu između 2008. i 2009. godine, kada je Izrael provodio trotjednu vojnu operaciju "Topljeno olovo" počinjeni su ratni zločini. Ali ne u ovolikoj mjeri. Ovaj put su ciljano rušene kuće za stanovanje, škole i klinike. Izbjeglo je pola milijuna ljudi, neki od njih su u ruševinama iza sebe ostavili i tijela članova obitelji.

Neke obitelji su, i pored toga što su pobjegle i potražile neko utočište, stradale u napadima izraelske vojske. To se dogodilo i Palestincu s njemačkom putovnicom Ibrahimu Kilaniju, koji je poginuo u bombardiranju. Dva puta je bježao sa svojom obitelji. Prvo iz Beit Lahie na sjeveru, ka Šajaiji, a potom u središte Gaze. Samo nekoliko sati nakon što je stigao u Gazu, zgrada u kojoj je boravio bila je meta artiljerijskog napada.

Operacije na podu

Mjesta nije bilo ni u bolnicama. U bolnici Shifa su liječnici morali operirati ranjenike na podu. Pacijenti su ležali na hodnicima. Često je više pacijenata moralo dijeliti isti krevet. U ovu bolnicu nisu dolazili samo ranjeni i bolesni, nego i izbjeglice koje su se sklanjale u bolničko dvorište. Ljekar Ghassan Abu Sitta ovako opisuje situaciju: "Zamislite bolnicu koja ima mjesta za 250 bolesnika i zamislite da u bolničkom dvorištu imate između pet i deset tisuća izbjeglica u šatorima. Onda zamislite kako je kada u takvu bolnicu s 250 kreveta pokušate smjestiti 600 pacijenata." Medicinski uređaji su ovdje toliko stari da hrđa s njih pada u otvorene rane tijekom operacija.

Ghassan Abu Sitta je Britanac palestinskog podrijetla koji trenutno živi u Libanu. On je u Gazu došao pomoći kao član jednog medicinskog tima. Stručnjak je za plastičnu kirurgiju, odnosno zbrinjavanje rana koje su nastale u ratu. Boravio je u mnogim područjima sukoba. Posljednji put je u Gazi bio prije nekoliko godina, tijekom izraelske vojne operacije "Topljeno olovo". Tada je ova vojska koristila fosforne bombe i Abu Sitta je morao liječiti brojne teške opekotine. Ovoga puta imao je posla s drukčijim ranama.

"Većinom se radilo o ranama od gelera nastalim u eksplozijama i o opekotinama. Užasavajuće je što su veliki postotak ranjenih bila djeca. Ona su činila najveći broj ranjenih, a mnoga od njih su u eksploziji izgubila ostatak svoje obitelji."

Tijekom ove ofenzive poginulo je 448 djece. Među njima je posebno veliki broj novorođenčadi i vrlo male djece. Na fotografijama izgledaju neozlijeđeno, kao da spavaju. Međutim, ubijena su udarnim valom koji proizvodi bombe, jer su dječja tijela mnogo osjetljivija, pojašnjava Abu Sitta. Ghassan Abu Sitta je i sam otac trojice dječaka. Zbog toga ga patnja djece toliko i pogađa.

Tri sata struje svaki drugi dan

Najveći problem za liječnike i pacijente je nedostatak uredne opskrbe električnom energijom. Shifa i druge bolnice imaju, doduše, generatore, ali i oni se kvare. Oni su skupi, a skupo je i gorivo. Opskrba Pojasa Gaze strujom bila je problematična i prije sukoba. Struje je uglavnom bilo samo par sati dnevno. U međuvremenu je situacija katastrofalna. Praktično nema više električne energije, navodi Adel El Habash, generalni direktor elektrodistribucije. "Struju inače dobivamo iz tri izvora. Iz naše elektrane, iz Izraela i nešto malo iz Egipta."

Nestašica struje ima dramatične posljedice na snabdijevanje vodom. Rebhyju El Sheikhu iz vodovodne tvrtke su suze u očima dok priča kako su sedmorica njegovih kolega ubijena dok su pokušavala popraviti vodovodnu mrežu tijekom napada. Jedini izvor vode u Pojasu Gaze su podzemna vrela. Proteklih godina je zbog prevelikog crpljenja podzemnih izvora došlo do proboja morske vode u njih, pa su i bunari sada zagađeni. "Bunari u Pojasu Gaze od 2016. godine više neće biti za upotrebu. Ako se nešto ne učini čitav sustav će do 2020. biti potpuno uništen", navodi Al Sheikh.Izrael je bombardirao elektranu. Bit će potrebno nekoliko mjeseci kako bi se ponovno pokrenula proizvodnja. Iz Izraela se sada isporučuju male količine struje. Oštećena je i mreža. "Trenutno na svakih 48 sati ima tri sata struje", kaže El Habash.

Prema jednom izvještaju UN-a cijeli Pojas Gaze najkasnije 2020. godine više neće moći biti nastanjen ljudima. Za mnoge Palestince koji su preživjeli bombardiranje, to je već danas tako.