Nakon prosinačke režije - lampica koje sugeriraju toplinu i kolektivnog dogovora da je sve "nekako ljepše", siječanj dolazi kao hladni revizor stvarnosti. Bez ukrasa, bez glazbene podloge, bez isprike. On je mjesec u kojem svjetla ostaju upaljena ne zato što su romantična, nego zato što je dan prekratak da bismo ih ugasili.

U prosincu se pretvaramo da vrijeme može stati ako ga dovoljno ukrasimo. U siječnju shvaćamo da vrijeme ne samo da ide dalje, nego ima i lošu naviku: tražiti odgovornost. Računi stižu, obećanja dana u ponoć 31. prosinca već su pomalo umorna, a novogodišnje odluke, te plemenite, ali kratkovječne tvorevine ljudskog optimizma - počinju pokazivati prve znakove pasivne agresije. "Još nisi počeo?", pitaju. "Baš zanimljivo", dodaju uz dozu ironije u glasu.

Depresivnost siječnja nije u hladnoći, nego u ogoljenosti. To je mjesec bez šminke i šljokica. Priroda je u sivim tonovima, društveni kalendar prazan, a stvarnost više ne bljeska - ona stoji. I gleda nas.

Kako se, dakle, nositi sa siječnjem?

Prvo, prestati ga doživljavati kao osobni neuspjeh. Niste vi loše raspoloženi; raspoloženje je realno. Siječanj nije tu da nas usreći, nego da nas prizemlji. On je svojevrsna pauza u kojoj svijet kaže: "Dobro, sad kada smo se zabavili, vratimo se sebi." To nije kazna, nego poziv. Doduše, bez mnogo entuzijazma.

Drugo, treba sniziti kriterije. Siječanj nije mjesec velikih životnih odluka, transformacija i "novog ja". On je mjesec održavanja. Preživljavanja. Ako ste ustali, pojeli nešto toplo i niste poslali pasivno-agresivan mail koji ste htjeli poslati, to je već uspjeh. Značajan.

Treće, ironija je legitimna strategija. Siječanj se najbolje podnosi uz dozu suhog humora i blagu distancu prema vlastitim mislima. Ako već moramo biti introspektivni, možemo to učiniti s podignutom obrvom. Sarkazam, u umjerenim količinama, djeluje poput mentalnog šala: ne grije stvarno, ali daje osjećaj zaštite.

I konačno, bitno je zapamtiti da siječanj nije stanje, nego prijelaz. On je prostor između iluzije i mogućnosti. Između "sve je čarobno" i "što sad s ovim?". U toj sivoj zoni, koliko god bila neugodna, postoji iskrenost koju ostatak godine rijetko nudi. Tu se vidi što ostaje kad se svjetla ugase - a to, koliko god skromno izgledalo, često je sasvim dovoljno.

Siječanj, dakle, nije najdepresivniji mjesec. On je samo najiskreniji. A iskrenost (već jako dobro znamo), rijetko dolazi s blještavilom i lampicama.