Na ovoj klimatskoj konferenciji u Madridu dugi redovi su se formirali uvijek na manifestacijama na kojima političara i diplomata iz 190 zemalja - nije bilo. Trideset minuta stajanja je bilo potrebno da bi netko uspio vidjeti Gretu Thunberg, još 30 minuta čekanja da se čuje što će reći slavni glumac Harrison Ford, koji je govorio o tome da Amerika treba biti bolja i više ekološki orijentirana te svog predsjednika Donalda Trumpa nazvao „groznim".

Ali predstavnici država su, naravno, bili prisutni - kao i svake godine otkako su 1992. Počele UN-ove konferencije o klimi. Oni su zapravo u jezgri ovog cirkusa - njihov posao je da zajednički smanje emisiju plinova štetnih po klimu. Ali sve je teže objasniti način na koji oni odlučuju, što hoće učiti, kako konkretno namjeravaju zaštititi klimu. UN-ove konferencije o klimi su odavno svijet za sebe - s djelimice apsurdnim dogovorima i međusobnim okrivljavanjima. Ako se upustimo u zbunjujuću igru, ostaje zaključak: čaša je polupuna ili poluprazna - već prema tome kako se na nju gleda.

Emisija se povećava - i pored svih konferencija

Poluprazna čaša: otkako postoje klimatske konferencije, emisija štetnih plinova se drastično povećala a ne smanjila. I pored svih vjetrenjača, sunčanih kolektora i električnih automobila. Ciljevi pojedinačnih zemalja, dogovoreni u Parizu 2015., suviše su slabi kako bi preokrenuli taj trend. I pored dobrih namjera izostala je transformacija zemalja, prije svega bogatih, u održivu budućnost. To je narušilo kredibilnost industrijskih država, onih koje su 1992. u Riju naveliko obećavale da će prednjačiti u smanjenju emisije plinova. U svijetu sve većih nacionalizama, izbjegličkih pokreta i konflikta, državama je sve teže rješavati klimatske probleme zajedničkim naporima.

Ali otkako postoje klimatske konferencije, energija sunca ili vjetra je dobila na popularnosti i u Njemačkoj postala broj jedan kada je riječ o proizvodnji struje. U termoelektrane se više ne investira. Prije svega je većina u svim društvima shvatila da su klimatske promjene egzistencijalna prijetnja za čovječanstvo, da su ljudi sami krivi za njih te da probleme zato moraju sami i riješiti. To je više nego ništa - i pored svih populista i galamdžija.Polupuna čaša: sastanci o klimi su doveli do toga da bogati Sjever ulaže milijarde u Jug kako bi se tamo mogle koristiti ekološke tehnologije. Nije sve uspjelo, mnogo toga je ispalo apsurdno, na primjer u slučajevima kada su u Africi ili Latinskoj Americi pod izlikom zaštite klime građene ogromne brane ili hidrocentrale.

Međunarodna klimatska diplomacija sada dospijeva u iste teškoće kakve slične etablirane strukture imaju svuda u svijetu, strukture poput stranaka, sustava i društava. Klimatski samiti - to je oprezno kretanje, traženje kompromisa, pa i cjenjkanje. Ali, nova, glasna i odlučna, generacija, ne želi znati za to, ona hoće rezultate i to odmah. Ona je dala temi novih zamah koji za duge razgovore o sporazumima može biti samo dobar. S jedne strane.

Ali ni ona ne zna objasniti kako bi tempo koji traži trebao funkcionirati u svijetu čija se dinamika još uvijek temelji na korištenju fosilnih goriva. „Hoćemo da vas uhvati panika" - glasi jedna od rečenica Grete Thunberg. Pri tome je panika posljednje što je potrebno ovim samitima. U mnogim zemljama, a na to se u Europi zaboravlja, ljudi pored klimatskih problema imaju i druge, sasvim egzistencijalne brige, kao što to primjerice pokazuju neredi u Čileu.

Ugovor stupa na snagu 2020.

Zemlje sudionice klimatske konferencije će potražiti spas u Pariškim ugovorima, i bez SAD-a, i s onima koji blokiraju stvari, poput Brazila ili Australije, Saudijske Arabije ili Rusije. 2020. će ugovor stupiti na snagu sa svim svojim zamkama, izuzecima i manama. Europa kao da je ipak shvatila da će karusel definitivno stati ako EU ne bude poduzeo daljnje korake. „Zeleni dil" nove šefice Europske komisije Ursule von der Leyen, predstavljen paralelno s konferencijom u Madridu, prvi je korak.

Dakle, spojimo polupunu i polupraznu čašu: političari bi trebalo slušati mlade aktiviste, jer ovi imaju pravo kada opisuju klimatsku krizu kao nešto što ugrožava život. Ona je to odavno. Političari su već reagirali na pritisak, jer novog plana novog vodstva Europske unije ne bi bilo bez Grete Thunberg i njenog pokreta. A mladi aktivisti bi trebali shvatiti da dugo i naporno dogovaranje još uvijek dovodi do rezultata. Klima može biti spašena samo multilateralnim akcijama UN-a. Zato što one vide svijet onakav kakav on jest, a ne kakav bi trebao biti.