U Satiričkom kazalištu Kerempuh u tijeku su završne pripreme za najnoviju premijeru. Riječ je o predstavi "POLICIJA" Slawomira Mrožeka u režiji Mirana Kurspahića.

Dramaturg predstave je Miran Kurspahić, scenografkinja Nina Mia Čikeš, kostimografkinja Katja Šunjić, autor glazbe je Nikša Marinović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar,  a koreografkinja Lada Marinović.

U predstavi igraju Vilim Matula, Vedran Mlikota, Borko Perić, Anita Matić Delić, Velimir Čokljat, Damir Poljičak i Nikša Marinović.

Premijera predstave održat će se 26. veljače 2016. u 20 sati, a prve pretpremijerne izvedbe najavljujemo 24. i 25. veljače u 20 sati. Sljedeće izvedbe možete pogledati 27. i 28. veljače 2016. te 3.,10., 19. i 29. ožujka 2016.

Ulaznice se mogu rezervirati na www.kazalistekerempuh.hr

VIŠE O PREDSTAVI / RIJEČ REDATELJA
Kad neprijatelja nema - treba ga izmisliti. Na ovoj premisi počiva prva drama objavljena 1958. jednog od ponajboljih poljskih dramatičara svih vremena.

Ova kratka i duhovito napisana drama odigrava se kroz tri čina i šest lica, a indirektno je usmjerena protiv svakog totalitarnog režima, naročito onog komunističkog, čiji su partijski funkcioneri, državnički aparat i svaka vrsta idolopoklonstva bili inspiracija mnogim stvaraocima, pa tako i Mrožeku.

Motiv apsurda se u "Policiji" provlači kroz viziju mračne buduće ali verovatno i realne slike čovječanstva: koga će policija hapsiti ako su svi lojalni i odani vlasti, ako nitko ništa ne govori protiv nje? Jer, policija mora postojati. Policija od zatvorenika, zavjerenika i revolucionara živi i opstaje. Ukoliko zločina i zločinaca nema, gubi se svaki smisao represivnog aparata. Na kraju čitava farsa svodi se na to se svi međusobno pohapse, iz potpune ludosti, gluposti i prije svega nemoći.

Vrijeme hladnog rata daleko je iza nas, padom berlinskoga zida nestala je jedna strana iz tog velikog dvoboja, koja je bila percipirana kao zlo carstvo. Nestanak Sovjetskog saveza izazvao je tektonske političke pomake, ali i posvemašnju krizu sustava vrijednosti. Slobodno možemo kazati kako je Zapad 90-ih proživljavao krizu identiteta zbog gubitka svojeg glavnog rivala, prema kojem je i definirao svoju poziciju, ulogu i svoje
"vrijednosti". 

Tu je, naravno, prednjačila Amerika, koja je kao jedina preostala svjetska velesila,  ostala u vakuumu, u potrazi za novim značenjem i novim "neprijateljem". Zemlja koju bez grižnje savjesti možemo nazvati "Svjetskim policajcem", mora nekako pogoniti svoju golemu ratnu industriju, mora nekako "opravdati" svoju eksploataciju različitih resursa diljem svijeta, svoju prisutnost na tuđim teritorijima, a kako to učiniti, ako pravog, velikog neprijatelja nema? U ovo post moderno doba, idealan neprijatelj za tu svrhu je onaj koji je dovoljno strašan, a istovremeno dovoljno neuhvatljiv, dovoljno prepoznatljiv, a opet dovoljno "nevidljiv", koji može biti bilo kad i bilo gdje, netko tko predstavlja permanentnu "prijetnju".

Njegove religijske, kulturološke i svjetonazorne odrednice moraju biti dijametralno suprotne od dominantnog diskursa "prave strane", kako lov na njega, kao i eliminacija ne bi izazivali nikakve moralne nedoumice. Odgovor dolazi u obliku fundamentalnog islamskog terorizma, jer u novoj eri na neprijatelja se ne treba moći uprijeti prstom na zemljopisnoj karti, već on mora biti sveprisutan, stalna prijetnja koju treba i stalno obuzdavati i savladavati. Uz to, naravno, dolazi i preventivno djelovanje kao usvojena paradigma, gdje ne treba čekati da neprijatelj nešto napravi, već ga preduhitriti dok on još i ne planira napad. A ako se takav "idealan" neprijatelj ne pojavi sam od sebe, treba ga fabricirati kako bi se mehanizam
samopogonio, pa makar i iz vlastitih redova.

Iako je tema koju nam nudi Mrožek postavljena iz drugačijeg vremena i podijeljenog svijeta, bit ove drame ogleda se i u odluci koju donosi šef policije o tome da, kako bi kao organ vlasti opstali, policija se mora međusobno hapsiti. A to znači hapsiti i lišavati slobode po hijerarhiji: oni višeg čina hapse one nižeg. To znači odreći se vlastite slobode zbog nečijeg
opstanka. Nije li i to apsurd? Još veći je apsurd ako si ti i pripadnik te iste policije. Kad stari neprijatelji zakažu ili nestanu, najbolje je u vlastitim redovima pronaći neprijatelja kojem možeš vjerovati. Apsurdne drame za apsurdna vremena.

No i pored tog vanjskog okvira, ova drama ima i svoj unutarnji, rekao bih "fini" mehanizam, koji vrlo precizno i točno iščitava psihu državnih službenika kao i njihove odnose, pogotovo predstavnike represivnog aparata.Jer koliko je ovaj komad vapaj protiv svih oblika totalitarizma, toliko je i vrhunski cinični obračun sa svim vrstama birokracije. Upravo u tom "unutarnjem" mehanizmu iščitava se naša "unutarnja" svakodnevnica. 

Mikrokozmos "Policije" prepoznatljiv je svakome tko se ikada susreo s državnim aparatom, koji je neumoljiv, posebno kada je riječ o tzv. "malome" čovjeku, te tu nema nikakve potrebe za dramaturškom intervencijom, jer je sve blisko, jasno i na žalost - aktualno. Ponekad je stvarnost apsurdnija od same drame apsurda, a ponekad idu ruku pod ruku, pa se čini kao da se neki recentni momenti sami nameću i upisuju u tkivo drame.

No vrijednost velikih autora, što Mrožek svakako jest, je upravo u vještini prepoznavanja onog esencijalnog i bitnog u društvu, što uvijek prekoračuje vremenske i zemljopisne barijere, a vještina ili sreća redatelja i glumaca ako taj potencijal u danom momentu znaju iskoristiti.

Uz Vilija Matulu, Vedrana Mlikotu, Borka Perića, Damira Poljička, Velimira Čokljata, Nikšu Marinovića i našu jedinu žensku uzdanicu Anitu Matić, dakle  sjajnu grupu glumaca i naravno sjajnu grupu suradnika autorske ekipe, te sjajno napisane likove, uz postojeći radni elan - na dobrome smo putu da napravimo i sjajnu predstavu. Duhovitu i mudru, ali istovremeno gorku i upozoravajuću, jer samospoznaja je ponekad bolna.