Kad se radi o građanskim pravima, Europska unija djeluje poput tri čuvena majmuna: ne želi ništa vidjeti, ništa čuti i ništa ne želi reći. Uzmimo kao primjer priču o takozvanoj „sigurnoj luci" (Safe Harbor).

Prije 15 godina Europska komisija je odlučila da je SAD jedna takva „sigurna luka" za osobne podatke, znači da su tamo sigurni i zaštićeni svi podaci koji na bilo koji način mogu uspostaviti „vezu" ili uputiti na neku konkretnu osobu. Prepreka nije bila ni činjenica da u SAD-u nikada nisu postojala sveobuhvatna pravila o zaštiti podataka. Oko 4.400 pogođenih poduzeća dalo je maglovita obećanja kojim su se obvezali na zaštitu podataka i to je EU-u bilo dovoljno. Dokaze o zaštiti nisu morali predočiti, EU uopće nije kontrolirao što rade, a pogotovo ne mjerodavna američka služba.

Sporazum „Safe Harbor" do danas je bio pravni temelj za transatlantski tijek podataka. Valja napomenuti da se ne radi samo o pojmovima koje ukucamo u Googleovu tražilicu ili banalne statuse na Facebooku, već o puno više od toga, o podacima koje imamo u našim „pametnim telefonima" pa sve do otiska prsta s kojim „otključavamo" iPhone.

Sporazum je bio farsa

Da je sporazum bio farsa postalo je svima jasno najkasnije nakon otkrića Edwarda Snowdena. On je objavio da tajna služba NSA ima praktički neograničen pristup podacima. Da tu nešto ne „štima", već su bili shvatili i europski povjerenik za digitalna pitanja Andrus Ansip i nekoliko nacionalnih službi za zaštitu podataka. Je li bilo posljedica? Ne.

28-godišnji Austrijanac Maximilian Schrems nije se s tim htio pomiriti i počela je njegova odiseja kroz sudske instance, sve do Suda Europske unije. I sad mu je Sud dao za pravo, i to tako jasno da se presudu može shvatiti samo kao pljusku svim onima koji su se tako dugo držali sporazuma „Safe Harbor".

Presuda nije samo važna zbog toga što ona kao apsurdnu razotkriva pravnu praksu koja je vrijedila 15 godina. Ona je važna i zbog toga što EU i SAD trenutno pregovaraju o novom sporazumu „Safe Harbor". Ugovor je, kako se čuje u Bruxellesu, skoro gotov. Suci Europskog suda sada su letvicu za novi ugovor postavili znatno više: i u interkontinentalnoj razmjeni podataka treba se pridržavati temeljnih prava koja su zaštićena člankom 8. Europske povelje o temeljnim pravima. Mi korisnici bismo im na tome trebali biti zahvalni.