Suočavajući se s osamljenim likovima na crtežima akademskog slikara Duje Šuvara, suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika, gledajući aktove i ženske i muške, opuštene u svom beskonačnom miru, u vremenu u kome se ništa ne mijenja, doživljavamo stvarnu tugu svijeta, napučenoga do krajnjih granica a istodobno i tako samih, posve samih pojedinaca koji žive svoje otužne živote u vrevi osjećajući najprije prazninu.

O čemu razmišljaju likovi na istančanim crtežima Duje Šuvara? O sadašnjem trenutku, o onome što će se dogoditi neminovno u idućim satima, o življenju u sutrašnjici, sve do konca, o svome jednostavnom i kompliciranom životu zamršenih odnosa i stanja?

Sve se to zrcali na njihovim naizgled mirnim licima, na smirenom položaju ruke, noge, pogleda u daljini, prema nepoznatom i nedohvatnom.

Možda razmišljaju o svojim i tuđim emocijama, najprije o čudesnoj moći ljubavi, o uzvraćenom i neuzvraćenom, o osamljenosti u masi jer sada mogu samo mirno sjediti, stajati dok ih slikar promatra i prenosi njihov odraz na papir, nastojeći postići što bolji rezultat, što precizniji prikaz i osjećaj njihovog tijela i intime koja se lijepo odražava i na licima i u gestama.

Ciklus crteža Duje Šuvara, jednostavan i pretežno siv, slika je trenutka današnjeg svijeta i ogoljelog čovjeka bez elemenata civilizacije koji bi ga maskirali i pokušali pretvoriti u nešto drugo ili ga barem prikazati drugačijim.