Nedavno je agilni zagrebački nakladnik objavio zbirku pjesama legendarnog američkog književnika Charlesa Bukowskog (1920-1994), u strastvenom prijevodu Damira Šodana.

Riječ je o posthumnoj zbirci poezije koju čine najbolje neobjavljene i u pjesničke zbirke neuvrštene pjesme, iz razdoblja od 1959. godine pa praktično do smrti 1994.

Što reći novo u starom Hanku? Ništa doista. Osim. Ovu ću knjigu ostaviti u svojoj osobnoj biblioteci (riječ je o malobrojnim knjigama kojima se povremeno ili kontinuirano vraćam tražeći utjehu) i još ovo.

U ovo mračno doba pandemije, zime, kratkih, hladnih i vjetrevitih dana, ja sam uživao u njegovim stihovima, diveći mu se i istodobno mu zavidjeći na slobodi, na oslobođenom od često lažnih i površnih stega, iščitavajući ga radosno dva dana, smijući se njegovim uvrnutim stihovima, odajući sve dublji respekt njegovom uživanju u sadašnjem trenutku, maksimalno i bez ustezanja, razumijevajući tugu zbog odbijenih rukopisa, krećući se zajedno u tišini, posve nevidljiv pored pjesanika na njegovim svakodnevnim koračanjima ili vožnjama prema kladionicama na konjskim trkama, alkoholu, vinu, pivu, oblacima cigareta, nepoznatim ženama i neprestanom pisanju na pisaćem stroju jer jedino taj mehanički sklop najbolje zna tko je on.

Na kraku knjige nalazi se i pjesma po kojoj je i nazvana ova knjiga, riječ je o kratkom životopisu pjesniku i vlastitom kako je tako daleko, što se tiče godina, dogurao, unatoč svakakvom životu.

Bukowski u svojim stihovima nosi barjak oslobođenosti, slobode duha, nezaustavljive, iskrene duhovitosti.

Čitajte Bukowskog i prepustite se užitku igre riječi i misli.