U posljednje doba se bankarsko poslovanje i previše često svodi na skandale, vratolomne špekulacije i konačno, na novac poreznih obveznika ako te špekulacije ne uspiju. Ako pak uspiju, država i zajednica taj novac nikad neće vidjeti: on odlazi kao premija zaposlenicima i dividenda dioničarima banke.

S druge strane, danas se bez novca - i konačno, bez banaka jednostavno ne može. Zapravo i u Vatikanu to najbolje pokazuje slučaj monsinjora Nunzia Scaranoa koji je uhapšen nakon što je pokušao organizirati šverc 20 milijuna eura iz Švicarske u Italiju - i zapravo se ni danas ne zna točno, čiji je to novac i kamo ga je trebao predati.

Ali životopis Scaranoa je i više nego poučan: porijeklom iz skromne obitelji sa juga Italije, nakon školovanja je postao službenikom banke Banca d'America e d'Italia koju je kasnije preuzela Deutsche Bank. Tek poslije te "bankarske" karijere je sa 35 godina života postao svećenikom - i postigao vrtoglavu karijeru u Vatikanu.

Što časna sestra zna o depozitima?

Slično je i s Istituto per le Opere di Religione - kako je zapravo pravo ime institucije koju javnost često zove Vatikanska banka. Njena prvotna uloga je bila upravljanje (popriličnim) imutkom kojeg je Kraljevina Italija platila Papinskoj državi kao odštetu za teritorij koji je priključen svjetovnoj državi. Ali i najveći dobročinitelji Crkve su trebali nekakvu novčarsku instituciju kojom bi slali novac potrebitima, u misije širom svijeta i za skrb za prikupljene milodare i ostavštine - makar opet i najčešće, o bankarskim poslovima nisu znali gotovo ništa.

Jer, Crkva je doduše prepuna učenih teologa i dušobrižnika koji znaju mnogo toga o Blagovijesti - ali ne znaju baš ništa o bankarskim transakcijama i dividendama. Tako je Scarano, i sa svojim skromnim iskustvima bankovnog činovnika, godinama glasio kao "stručnjak" za financije, iako se ta stručnost uglavnom svodila na žongliranje s tisućama eura navodnih "milodara" za "humanitarne projekte" koje nitko nikad nije vidio. Ono što jesu vidjeli kod, kako su ga zvali, Monsignora 500 su bili svežnjevi novčanica od 500 eura koje je redovito imao u džepovima i rado pokazivao naokolo.

Bez banaka se jednostavno - ne može

Zapravo su se i u pokretu Occupy suočili s tim osnovnim problemom: lako je prosvjedovati protiv malverzacija banaka i bankara, ali zapravo nitko od nas u današnjem svijetu ne može bez banke i bankarskih usluga. To je pak i dovelo do toga da je pokret spao tek na par usamljenih prosvjeda, ali neki od njih su se odlučili protiv banaka boriti njihovim oružjem - novcem.

Tako se kaže kako je papa Benedikt XVI bio "zaprepašten" kada je čuo što se čini u IOR, a i papa Franjo je izjavio kako "još ne zna, što da učini s bankom, da li da je zadrži kako mu jedni savjetuju ili da je pretvori u humanitarni fond, ili čak potpuno ukine što mu pak drugi preporučaju." No činjenica kako i Crkvi treba institucija preko koje će upravljati njenim imutkom i onda se jedina dilema svodi na pitanje: da li da to bude institucija pod nadzorom Vatikana - ili da i taj imutak preuzmu anonimni bankari Frankfurta, Londona ili New Yorka.

Banka kao socijalna mreža?

Inicijator je Carne Ross, bivši britanski diplomat koji se usprotivio ratu u Iraku i koji se oduševio danima prosvjeda koji su se 2011. odvijali u Wall Streetu. Kao alternativa pohlepi i špekulacijama velikih banaka, uz skupinu entuzijasta je početkom ovog mjeseca nastala Occupy Money Cooperative - Novčarska zadruga Occupy. To nije banka - za osnivanje banke u SAD treba golemi osnivački kapital, ali i ona će svojim članovima nuditi kartično poslovanje.

Zapravo, toj inicijativi su se priključili i bivši iskusni bankari i financijski stručnjaci pa tako u nadzornom tijelu zadruge sjedi i profesor sveučilišta Cronell, Robert Hocket i dugogodišnji suradnik Deutsche Bank, Christian Brammer. Jer, koliko god da su se građani ljutili zbog malverzacija banaka, zapravo sami bankari najbolje znaju što se tamo doista dešava. Među njima ih ima mnogo koji su iskreno iznenađeni da i nakon kaosa i krize koju su izazvali - nisu od političara dobili po nosu, nego da se ban(k)čenje nesmetano nastavlja.

Novčarska zadruga Occupy je odlučna da nipošto ne postane "kockarnica" u kakve su se pretvorile "obične" banke. Sve troškove želi zadržati najnižima što može, svo poslovanje će biti potpuno javno, a obzirom da je zadruga, ona zapravo i pripada svima koji se u nju uključe.

Kako uopće biti drugačiji?

Iako već i to može zvučati opasno svima koji su okusili blagodati samoupravljanja, zadruga za 99 centi mjesečno nudi uslugu zapravo depozitne (prepaid) kartice. 99 centi je svojevrsna alegorija na "99% građana" koji su isključeni iz svijeta "velikih" financija. Za sad oni ne žele (niti smiju) obavljati poslove kao "prava" banka pa tako niti izdavati kredite niti jamstva.

I sama platforma je sumnjiva mnogim pravim prosvjednicima pokreta Occupy: naime, novčarski svijet je takav kakav jest i nikome ništa neće koristiti kartica "zadruge" koju neće primiti niti jedna trgovina. Zato su se odlučili koristiti usluge platforme Visa i plaćati joj naknadu koja Visa traži - ali neće uzimati i naknade koju inače obračunavaju komercijalne banke.

Da li će uspjeti takav projekt, svojevrsne bankarske socijalne mreže - to ostaje da se vidi. U svakom slučaju, Rossa ne smeta da koristi "stare" kanale novčarskog poslovanja i tvrdi: jednog dana će nam pripadati i Visa.