Povećana vidljivost izbjeglica iz Azije i Afrike u Hrvatskoj traje već mjesecima. Promjene u njihovu službenom tretmanu dovele su do naoko slobodnijeg kretanja većeg broja tih ljudi javnim prometnicama i gradovima, ali bez daljnjeg primjerenog rješenja njihova statusa i općenito društvenog položaja.

Najavljena je gradnja velikog prihvatnog centra za izbjeglice na Kordunu, mada nisu poznati planovi o nastavku državnog suočavanja s tom ukupnom problematikom. „Od početka godine vidimo znatno povećanje u broju dolazaka, kao i u broju vraćanja po Dublinskoj regulativi", rekla nam je o tome Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije u Zagrebu.

„Službene statistike za prvu polovicu 2023. pokazuju da je preko 24 tisuće osoba zatražilo azil u Hrvatskoj, dok je tek 15 azila i odobreno", dodaje ona, napominjući da je većinski riječ o osobama iz Afganistana, Turske, Pakistana, Maroka, ali i Ruske Federacije.

„Prakse kojima su izbjeglice i drugi migranti izloženi, ove su godine raznolike. Pushbackovi su i dalje prisutni, u prvih sedam mjeseci ih je zabilježeno barem 1750 iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Nekim osobama izdana su rješenja o povratku, nekima rješenja o protjerivanju, a nekima potvrde o izraženoj namjeri za traženje azila, iako se navedena izdana rješenja često ne poklapaju s događajima o kojima osobe svjedoče", rekla je Kekuš za DW.

I dalje s Frontexom

Saznajemo tako i da brojna svjedočanstva osoba vraćenih kroz proces tzv. readmisije u BiH ukazuju kako su one prethodno bile primorane potpisivati papire koje ne razumiju. Zahtjevi za azilom su im ignorirani, što ukazuje na moguće nezakonitosti i u readmisiji.

„Praksa koju viđamo posljednjih tjedana, kod nas i u Sloveniji", pojašnjava Sara Kekuš, „uglavnom podrazumijeva izražavanje namjere za traženje azila u pograničnom području, nakon čega policija osobe odvodi dublje u teritorij i potom ih pušta da se sami snalaze u potrazi za prihvatilištem ili nastavkom puta. Generalno gledajući, vidimo da EU sve veći fokus stavlja na vanjske granice, kako kroz stvaranje hot-spotova, tako i kroz vraćanja u susjedne treće zemlje, u koja je odnedavno na našim prostorima uključen i Frontex", kaže Kekuš.

Upravo je navedena agencija Europske komisije u posljednje vrijeme izazvala dosta prijepora zbog dosadašnje svoje prakse na štetu izbjeglica. No, usprkos zahtjevima organizacije Human Rights Watch da Hrvatska prekine suradnju s Frontexom, poput nekih drugih zemalja EU-a, a zbog stotina zabilježenih slučajeva kršenja ljudskih prava, hrvatska je vlada obnovila ugovor s tom agencijom.

Tek se dakle ima vidjeti kako će hrvatska policija i Frontex djelovati s obzirom na novonastali pristup migracijama. O pozadini čitavog procesa porazgovarali smo i s Marijanom Hameršak iz zagrebačkog Instituta za etnografiju i folkloristiku koja u toj ustanovi vodi znanstveno-istraživački projekt „Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnogtrafije do pojmovnika" (ERIM).

Rast na papiru

„Zadnjih pedesetak godina doista globalno raste broj migranata, ali i broj stanovnika u svijetu. Drugim riječima, udio migranata u općoj populaciji kontinuirano se već desetljećima kreće oko dva do tri posto, pa se o porastu migracija  može govoriti ne kao o činjenici nego, kako to čini Hein de Haas, sociolog sa Sveučilišta u Amsterdamu, kao o jednom od suvremenih mitova. Ono čemu danas svjedočimo nije, dakle, porast migracija, nego drugačiji odnos prema nima", upozorila je Hameršak.

Zbog toga se i u projektu ERIM o tome govori kao o iregulariziranim migracijama. Naglasak je stavljen na tezu da nisu migracije same po sebi regularne ili iregularne, nego se kao takve označavaju, nazivaju, sankcioniraju.

„Očekivano, broj iregulariziranih migranata je u stalnom porastu, recipročno rastu restriktivnih migracijskih politika i migracijske industrije, odnosno, sve isključivijem viznom režimu, sužavanju opcija regularizacije statusa, težem pristupu azilu i za one koji dolaze iz ratnih zona, te ulaganju u kontrolu granica, deportacijsku i detencijsku infrastrukturu i slično. Pritom se iregularni migranti doslovno proizvode, čime dolazimo do drugog dijela pitanja koje glasi - možemo li govoriti o drukčijem tretmanu nakon ulaska RH u Schengen", drži ova naša sugovornica.

Hrvatska već godinama, naime, provodi schengenski legislativni okvir tako da na samim vanjskim granicama, vezano uz ulaske na teritorij preko „zelenih granica", nije ni trebalo biti promjena. Međutim, kao što se brzo ispostavilo na terenskim istraživanjima ERIM-a, do promjene je ipak došlo: „Ono što mediji u pravilu propuštaju naglasiti, jest to da je do nje došlo prije svega zato što je policija, otprilike od ožujka ove godine, osobe zatečene u iregularnom prelasku ili boravku počela masovno registrirati kao tražitelje azila i usmjeravati dalje prema zapadu", kaže Hameršak.

Sve to, dodaje, utjecalo je na veću vidljivost ljudi u pokretu i enorman rast brojki, koji je ustvari rast 'na papiru' jer se one koje se ranije rješenjima o povratku upućivalo da napuste zemlju, sad registrira kao one koji su izrazili namjeru za traženje azila, dok su i jedni i drugi prije svega u tranzitu dalje na Zapad.

Inspiriranost hotspotovima

U onome što je Hameršak nazvala atmosferom spektakla granice, te mješavinom straha i sućuti, kao rješenje se promovira otvaranje kordunskog centra, tj. kampa. Prema određenim informacijama, tamo će se moći smjestiti do 1500 osoba, što je broj veći od trenutnih ukupnih kapaciteta u Hrvatskoj.

„Otvaranje takvog kampa nejasne namjene daleko od naselja, a blizu granice, koja je i prije ulaska u Schengen, kao i danas vanjska granica EU-a, može se dodatno povezati s Novim paktom o migracijama i azilu koji bi sljedeće godine trebao stupiti na snagu", zaključila je Marijana Hameršak.

Po njenom mišljenju, kod odluke o gradnji takvog objekta podalje od urbanih zona te javnih institucija i službi, presudila je potreba za infrastrukturom na vanjskim granicama EU-a. Za dubinske provjere, postupke na granicama i druge novitete tog pakta inspiriranog hotspotovima i tranzitnim zonama, nedostaje izmješteno mjesto za sabiranje, zatvaranje, filtriranje, isključivanje i protjerivanje ljudi kojima je ranije bila ograničena mogućnost kretanja i koje se guralo u ilegalu. No valja pričekati otvaranje prihvatilišta kako bi se pokazalo je li to sve, ili sistem ostavlja prostora za budući prihvatljiviji tretman očajnika s drugih kontinenata.