U sve smo u stanju povjerovati. Televizija nas je uvjerila da temeljito čišćenje stana može biti sasvim zabavno. Ili da su najukusnije čokolade one bez šećera. Mobitele bi trebali mijenjati svakog mjeseca, zamrznuta hrana odjednom je najzdravija, a idealnog bračnog partnera najbolje je potražiti na stranicama teleteksta. Jednako tako, gledanje nogometa postalo je nemoguće bez dostatnih količina piva. Jednostavno, nije cool.

Otkad to treba biti pijan da bi se gledao sraz Hrvatske i Austrije? (Dobro, da, loš primjer, tu je utakmicu zbilja bilo mučno gledati u trijeznom stanju.) No, koliko nam piva treba da bismo dočekali posljednji zvižduk na ogledu Rumunjske i Francuske? Treba li nam mozak biti pomućen dok Nizozemci preuzimaju primat u posjedu lopte ili dok pratimo dramatičan rasplet u skupini C? Prema onome što nam se preporučuje, potrebna je barem gajba po svakoj utakmici, poluvrijeme je uvedeno samo zato da bi se u obližnjoj trgovini stigle obnoviti zalihe, a trebalo bi zaliti i tijekom Oka sokolovog. Europsko prvenstvo traje mjesec dana, može li itko normalan preživjeti takav ritam?

Nekoć davno neki podmićeni blesan poigrao se donošenja zakona i pivo zaveo pod hranu. I na taj način osudio sljedeće naraštaje na teror pivskih TV reklama. A suvremeni marketinški magovi su neprimjetno, dok smo se tek upoznavali s tranzicijom, uspjeli neraskidivo povezati nogomet i pivo. Sport i alkohol. O. K., pivo navodno nije alkohol, a ni nogomet, kažete, nije sport, nego biznis. Na teorijskoj razini tu apsurd i ne postoji.

Sjedila su tako njih trojica na ruševinama prigradskog stadiona. Prvi je bio predebeo, drugi iscijeđen i depresivan, a treći klošar. Kiša ih je protjerala u klub u kojem je delirium tremens dosegao kritični trenutak. Nitko sretniji od njih. U to smo buljili tijekom prošlog Svjetskog prvenstva. A danas ista trojica posrnulih pričaju jedan drugome kako su odustali od perspektivnih nogometnih karijera zbog ljubavi. Prema pivu, naravno. Te reklame su vam tako cool? Želite tako završiti?

Ipak, nemoćni smo. Dijelimo se na one koji vole pivo i one koji će ga tek zavoljeti. Idilične slike skladnih obitelji i istinskih muških prijatelja koji svoju novostečenu sreću mogu zahvaliti upravo pivu u što većoj količini, možda su nam u početku i izgledale tragikomično, no nakon tisućitog emitiranja reklame, postaju sasvim logične. Tekućina od hmelja potpomognuta televizijskim signalom postala je poput Borga - svaki otpor je uzaludan.

Došli smo do toga da je uz pivo ‘najljepše biti Hrvat’, a omiljeno nam se piće uvuklo i u televizijsku verziju Očenaša. Baš prikladno. Ova prekrojena, mračna televizijska molitva uopće ne zvuči kao poziv na navijanje, već regrutira vojsku domoljuba za odlazak na novootvoreni front na austrijskom bojištu. I to, naravno, u pijanom stanju.

I Prva nam se nogometna liga službeno zove po pivu, jedan od naših najvećih rock bendova ne nastupa po festivalima koje sponzorira pivovara koja nije njihov mecena, a na kraju krajeva, tko ne pije pivo, teško i da je pravi Hrvat. Ili Čeh, Španjolac, Poljak... Jer sumnjam da je i drugdje situacija imalo drukčija.