Priča o odljevu mozgova stara je koliko i čovječanstvo. Onaj tko napušta svoju zemlju i odlazi u inozemstvo ili nema izbora, ili želi ostvariti svoje ambicije, razvijati se. Je li Njemačka za mlade ljude u Hrvatskoj "obećana zemlja" kao što je to bila za prethodne generacije koje su u inozemstvo odlazile uglavnom trbuhom za kruhom?

Tada su u Njemačku odlazili većinom niskokvalificirani radnici, potrebni "njemačkom gospodarskom čudu". Sada je ona prije svega cilj liječnika i IT stručnjaka - trenutno deficitarnih zanimanja u cijelome svijetu. Zašto oni biraju upravo Njemačku? Jedan od glavnih razloga je što je Njemačka u Hrvatskoj "na dobrom glasu": ona slovi kao zemlja sa stabilnim gospodarstvom u kojoj se može doći do kvalitetne naobrazbe, sigurno i "sređeno" živjeti te, last but not least, dobro zaraditi. Ali koliko je taj "dobar glas" opravdan?

Antonio Ivanković je u Bonn stigao prije dvije godine. Radi u Njemačkom telekomu, iako nije studirao telekomunikacije, već ekonomiju. A ekonomisti nisu najtraženiji na tržištu rada - ni na hrvatskom, a niti na njemačkom. Ali u njegovom slučaju potvrđuje se stereotip o Nijemcima koji cijene kvalitetnog radnika. Iako je i Njemački telekom posljednjih godina otpustio stotine djelatnika, Antonio je jedan od rijetkih stranih djelatnika koji su došli na privremeni rad, a postao jedan od stalnih zaposlenika.

Ovaj 27-godišnji mladić, u Njemačku je stigao zbog želje za svojim osobnim razvojem. Nakon završenog fakulteta, preko jedne studentske organizacije prijavio se u Deutsche Telekomu za mogućnost odrađivanja stručne prakse, nadajući se usavršavanju u branši, a potom i povratku u domovinu. Nakon odrađene godine dana u Bonnu i Haagu, vratio se u Hrvatski Telekom. No to nije bilo dovoljno pa se i dalje vođen motivom o usavršavanju i izgradnji prijavio na projekt za mlade talente gdje je još s nekolicinom izabran među tisućama prijavljenih.

„Zaista ja sam svjedok da trudom, radom i zalaganjem i mlad čovjek može dobiti priliku, a samo to sam i želio." Radna svakodnevnica izgleda upravo onako kako je i zamišljao ; „mnogo posla u dinamičnom okruženju, gdje se kroz svaki pojedini zadatak provlači ideja vlastitog razvoja. Na svakog se računa od prvog dana, a ovisno o rezultatima mijenja se obujam posla i razina odgovornosti, pa ne čudi ako na zapisnicima poslovnih sastanaka uz imena izvršnih direktora osvane čak i neko studentsko, "kaže Antonio.Telekomovi "talenti"

Što se posla tiče, Njemačka je ispunila njegove zahtjeve, no kako je ovaj mladi Zagrepčanin doživio kulturološke razlike? Njemačka ga kao zemlja, kaže, oduševljava decentralizacijom i specijalizacijom: „Često su upravo manje ili srednje velike urbane sredine dom najvećih svjetskih stručnjaka."

No, zemlja koja slovi kao carstvo reda, rada i discipline, prema njegovom je mišljenju idealna za razbijanje svih predrasuda: „I prvacima u točnosti dogodi se da vlakovi i autobusi zakasne, a ako idete biciklom u grad, ponesite lokot." Sviđa mu se, međutim, što se Nijemci vole šaliti na vlastiti račun i s velikim zanimanjem slušaju o njegovoj zemlji, jeziku i interesima. 27-godišnji Hrvat je zadovoljan trenutnim životom u Bonnu, poslom, prijateljima, druženjima - kaže da se ne može požaliti. Lijepo mu je tu, ali ipak ga malo muči nostalgija: „Iako mi je Njemačka ponudila gotovo sve, vjerujem da će me snažna privrženost domovini motivirati da se vratim kući i nastavim kako sam ovdje naučio, za dobrobit svoje zemlje."

Nikolina priča, priča je za sebe. Nakon mukotrpnog učenja, po završetku medicinskog fakulteta i bezuspješnog traženja specijalizacije u Hrvatskoj, Nikola Zrinić, nije imao izbora nego prijaviti se nekoj od agencija koje su se profilirale za vrbovanje mladih liječnika u inozemstvo. Zašto baš Njemačka? Zato što je to njemu poznati teren. Naime, prve godine svog života kao dijete gastarbajtera proveo je u Essenu, a onda se zajedno s obitelji vratio u Hrvatsku. On i njegova sestra završili su medicinski fakultet u Splitu, no zadnje čemu su se nadali je, da će se uskoro vratiti u Njemačku. Njemačka ih je dočekala raširenih ruku. Marijana, Nikolina sestra dobila je stan, specijalizaciju, a firma za koju radi pronašla joj je posao za supruga i vrtić za djecu. Nikola je također dobio specijalizaciju. „Ja sam se nerado odlučio na povratak, ali nisam imao izbora. U Hrvatskoj sam se okušao i u farmaceutskoj grani misleći kako je tamo lakše doći do posla, no razočaran raznoraznim lobijima brzo sam odustao".

Raj za liječnike

26-godišnja Katja Andabaka, u Bonn je stigla kao IT stručnjakinja. Po završetku Fakulteta za elektrotehniku i računarstvo (FER-a) zaposlila se u Hrvatskom telekomu. Budući da je HT u većinskom vlasništvu Deutsche Telekoma, na konferenciji za mlade talente, koju organizira firma, dobila je priliku da svoj projekt i ideju dođe razvijati u Bonn. Osim nje u lov na bolju budućnost stiglo je još šest mladih „talenata" iz Hrvatskog telekoma na takozvani „job rotation". Cilj ovog projekta je da se stečeno iskustvo i znanje u inozemstvu, primijeni u svojoj zemlji. Kulturološke razlike nije osjetila. „Iako su nas plašili Nijemcima kao hladnim sjevernjacima ugodno sam se iznenadila koliko su svi ljubazni, rado se druže i poslije posla, organiziraju partije i sportske aktivnosti" kaže Katja, te nastavlja „ radne navike zaista odgovaraju stereotipima: Nijemci su pedantni, temeljiti, unaprijed planiraju i jako se fokusiraju na jednu stvar". Iako je naučila mnogo i dokazala se na svom području, za sada se ipak vraća u Hrvatsku ,a što će budućnost donijeti, neku novu priliku ili povratak u Njemačku, „nikad se ne zna" sa smiješkom kaže Katja.

Nikola je u Düsseldorf stigao prije mjesec dana, prvi dojmovi su zadovoljavajući. „I ovdje se mnogo radi, dežurstva su česta i naporna, ali čovjek barem zna za što radi, ima više beneficija, bolje je plaćen, ali se stvarno i naradi", kroz smijeh će Nikola, te nastavlja „kada vidim kako je stanje u našoj zemlji zadovoljan sam s ovim što imam". A planovi za budućnost? „Tek sam stigao,ali svakako ću ovdje tražiti svoje mjesto pod suncem, a što će biti vidjet ćemo". Ipak otkriva nam, kako bi volio, nakon nekog vremena kad se malo ispraksira , vratiti se pod svoje hrvatsko sunce.

Drugim riječima, Iako bi mladi rado ostali u svojoj domovini, te svoja znanja i vještine primjenjivali za dobrobit svoje zemlje, kako kaže i jedan od naših sugovornika, ta im se mogućnost, na žalost, trenutno često ne pruža. Hoće li se nešto po ovom pitanju promijeniti kako se, između ostalog, ne bi ponavljala povijest iseljavanja, tek će se naravno vidjeti. Trenutno se mnogi mladi u Hrvatskoj u svakom slučaju sučeljavaju sa starom dilemom: ostati živjeti u domovini, pod toplim suncem i s obitelji, ili pak - otići (često u Njemačku) i dobro zaraditi?