Ionako nezavidna pozicija zagrebačkih podstanara je po svemu sudeći još otežana pandemijom i potresima. Mada je potražnja opala, stanovi na prodaju drže svoje visoke cijene, baš kao i oni u komercijalnom najmu. Očito je da su stambeni kvadrati presudnim dijelom okupljeni u vlasništvu banaka i većih prekupaca koji si mogu priuštiti čekanje dok potražnju ponovo ne poraste.

Kada je riječ o bankama, ne treba zaboraviti na teškoće mnogih korisnika stambenih kredita. Radi se o vlasnicima stanova čija je osnovna egzistencija ugrožena zbog nemogućnosti otplate duga, najčešće uslijed preteških kreditnih uvjeta. Najpoznatija među njima je valutna klauzula u vezi sa švicarskim frankom. „Pomažemo ljudima da kvalitetno tuže i dobiju svoj novac, tako da sad na sudovima ima preko 30 tisuća tužbi protiv banaka", rekao nam je saborski zastupnik Goran Aleksić, aktivist Udruge „Franak".

Na prodaju i - socijalni stanovi

Problem samih najmoprimaca, međutim, posebno je naglašen nedostatkom kvalitetne javne stambene politike. Nije to slučaj samo u Zagrebu, ali je u glavnom gradu ipak najizraženiji. Utoliko više upada u oko da je samo jedan kandidat na izborima za novog zagrebačkog gradonačelnika ili gradonačelnicu, istaknuo neke drukčije smjernice kako se ne bi sve prepuštalo na (ne)milost tržištu. Grad Zagreb upravlja danas s oko sedam tisuća stanova, tj. s približno dva postotka od ukupnog broja.

No, socijalno ugroženim korisnicima namijenjena je najviše polovica tog fonda. Veći broj stambenih jedinica već tradicionalno završava u posjedu kudikamo imućnijih pojedinaca, političara ili voditelja javnih institucija, kao i kulturnjaka. S druge strane, Grad nije od prodaje zaštitio niti one stanove koje daje u najam po socijalnoj osnovi, pa se stanje gradskog stambenog fonda stalno dinamično mijenja.

Najveći dio javnih gradskih stanova za najam, preko dvije tisuće, nalazi se danas u dva naselja na istočnom i južnom rubu Zagreba. Novi Jelkovec i Podbrežje donijeli su i jednu novu negativnu specifičnost - konačna cijena tih stanova po kojoj ih Grad otkupljuje od vlastitog ZG Holdinga, premašila je tržišnu cijenu novogradnje u tim četvrtima.

Stambene zadruge i zemljišne zaklade

Iva Marčetić, arhitektica iz udruge „Pravo na grad" i autorica nedavno objavljene knjige „Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti", napominje da drugi modeli nisu nepoznanica. I to onakvi kakvi bi naširoko omogućili priuštivo stanovanje pomoću korištenja zemljišta u vlasništvu grada kao zaloga izgradnje priuštivih kvadrata. „Tu bi se radilo o modelima stambenih zadruga i zemljišnih zaklada", precizirala je Marčetić za DW.

Stanovi naseljeni turistima

„Gradsko bi zemljište, uz stroga pravila", dodala je, „moglo biti ponuđeno kroz pravo građenja organizacijama i skupinama građana koji su voljni graditi neprofitne stambene kvadrate, tj. stambene kvadrate koji koštaju onoliko koliko košta izgradnja - što je višestruko manje od ponude na tržištu. Pritom bi se Grad osigurao da se takvi stanovi dalje ne prodaju na tržištu, jer bi kroz sustav zemljišnih zaklada zadržao upravljačka prava nad tako ponuđenim zemljištem."

Prema njezinim riječima, preostaje pitanje najma na tržištu koji treba regulirati zakonski. No, sam Grad može poduzeti više koraka da bi odnos najmoprimca i najmodavca što bolje regulirao u okvirima lokalnih ovlasti.

Za početak, jedinice lokalne samouprave su po zakonu obavezne prikupljati sklopljene ugovore o najmu stana, no Grad te ugovore danas tek prosljeđuje poreznoj upravi, i njima se ustvari uopće ne bavi.

Grad bi pak mogao raspolagati programom poticanja potpisivanja dugoročnih ugovora, programom edukacije najmodavaca i najmoprimaca, ali i savjetovalištem za one koji su u tom tipu odnosa. „Isto tako", nastavila je Iva Marčetić, „gradovi mogu subvencijama najma pomagati svoje građane s niskim primanjima, što se donekle i danas čini, no potrebno je da ta pomoć bude više supstancijalna, odnosno da zaista prati stvarne cijene. Danas je ona tek na 50 posto zajamčene minimalne naknade."

„Konačno, apsolutno moramo poticati vraćanje stanova iz kratkoročnog, turističkog najma, natrag u dugoročni najam, kroz penale i nagrade. Pritom ne smijemo zanemariti da nam dobar dio stambenog fonda odlazi u svrhu turizma", drži ona. Marčetić upozorava da su to sve elementi i programi koji se moraju pokrenuti kako bi Zagrepčani izašli iz vrtloga u kojem isključivo tržište diktira stambene odnose.

Samoorganizacijom do stabilnosti doma

„Jasno je da sadašnja situacija dovodi do iznimne prekarizacije podstanara, do prekomjernog zaduživanja i do toga da imamo najveći postotak mladih koji žive u roditeljskom domu i ne mogu si priuštiti osamostaljenje.

Bez pametno formulirane stambene politike, ne možemo govoriti o stabilnosti doma", zaključuje arhitektica iz Prava na grad, uz opasku da bez toga nema ni govora o usporedbama Zagreba s brojnim europsko-unijskim metropolama.

Primjerice, s obližnjim Bečom u kojem je čak oko 60 posto stambenih jedinica pod upravom grada ili neprofitnih organizacija, a tržište najma je iznimno detaljno regulirano.

Izgradnja temelja za dostupnije stanovanje Zagrebu tek predstoji, pri čemu treba posegnuti za uspješnim praksama iz razvijenijih sredina. Ne treba sumnjati da će eksponenti tržišta koji profitiraju iz aktualne situacije, tome pružiti otpor. Ipak, na Zagrepčanima je i da se aktivnije samoorganiziraju, a zatim bi sve moralo biti lakše.