« Film
objavljeno prije 12 godina i 5 mjeseci
INTERVJU

Nema nas na najvažnijim festivalima u svijetu jer za nas nitko ne lobira

Arsen Ostojić - Redatelj ovjenčan sa šest Arena za ‘Ničijeg sina’ govori o ugledu hrvatskog filma, ratu i rodnom Splitu

Fotografija vijesti
Fotografija vijesti (Goran Sebelić/CROPIX)
Više o

Zlatna Arena

,

Pulski filmski festival

,

Arsen Anton Ostojić

,

Ničiji sin

Ime Arsena Antuna Ostojića pojavilo se, gotovo niotkuda, 2004. godine na festivalu u Puli. Tada je za većinu javnosti, ali i struke, taj redatelj bio anonimac, jer je odmah, početkom 90-ih, nakon završene Akademije u Zagrebu otišao na usavršavanje na New York University, na najbolji studij filmske režije u SAD-u. No, nakon što se na spomenutom festivalu odvrtila ‘Ta divna splitska noć’, svi su jednostavno morali zapamtiti njegovo ime. Gotovo da nema filmskog kritičara koji nije bio oduševljen Ostojićevim debijem, i sada je pri vrhu njihovih ljestvica najboljih hrvatskih filmova od 90-ih naovamo. Nakon četiri godine vratio se na Pulu dramom ‘Ničiji sin’ i osvojio, u doista jakoj konkurenciji čak šest Zlatnih arena. Na naše prvo pitanje gleda li na ove nagrade kao na svojevrsnu zadovoljštinu za učinjenu nepravdu kada je Puli 2004. kumovala politika te je ‘Duga mračna noć’ pobrala većinu nagrada, iako je ‘Ta divna splitska noć’ bila superiorna svemu prikazanom, Ostojić je rekao kako na nagrade ne gleda kao na  nadoknađivanje štete:

- Nagrade jesu lijepa stvar, ali ne trebaju nam biti konačni i jedini cilj. Vrijeme je najvažniji način vrednovanja nečijeg rada. I ako je ‘Splitska noć’ preživjela taj jedan kratki test vremena - jer je u vrhu svih tih anketa o kojima govorite, onda mi je to važnije priznanje nego nagrade. Tada nisam imao žal za nagradama, znao sam da će film preživjeti test svog vremena. Više je to bila nekakva ljutnja na naš mentalitet koji ne vidi ništa sporno u tome da postoje nekakve ‘kuhinje’. S druge strane, izgleda da se velika većina i kritičara i publike slaže s odlukama ovogodišnjeg žirija. Ako smijem dodati, ‘Ničiji sin’ ima doista fascinantnih dijelova, čini mi se da je to značajan film.

• Zašto?

- Postoje filmovi koji su razbribriga, koje nam je užitak pogledati s kokicama u ruci, a nakon toga izaći van i zaključiti da smo se baš dobro zabavili tih sat i pol ili dva. Ali, postoje i filmovi koji su stanoviti odraz društva, koji govore o nama. To i jest i cilj umjetnosti - da na neki način zrcali društvo i da preko likova govori o nama i društvu u cjelini. ‘Ničiji sin’ dotaknuo je te još uvijek aktualne teme kod nas - i 2. svjetski rat, i ‘71., i ‘91. Sva ta prošlost još se uvijek jako reflektira na postojeće stanje. Rođen sam 20 godina nakon 2. svjetskog rata, Hrvatskog proljeća se ni ne sjećam, ali svejedno se svi ti događaji ciklički vrte oko nas. I neki suštinski problemi koji su nas tištili prije pola stoljeća još nisu riješeni. ‘Ničiji sin’ je aktualan, ali ne na razini dnevno-političkih aktualnosti.

• Zamalo ste dobili i nagradu publike, iako je film u osnovi grčka tragedija - teška i mučna drama. 

- To dovoljno govori o upečatljivosti i snazi emocija kojima film obiluje. Također, način kako je film napravljen doista vas drži prikovanim za stolicu sat i pol. Ne samo da film ‘dobro izgleda’, da je upeglan, odlično odglumljen, nego je gotovo besprijekoran i njegov unutarnji ritam kao i baratanje zanatom u svim kategorijama. Ovaj film se može slobodno takmičiti s nekakvom solidnom holivudskom produkcijom.

“Jedne novine su moj film ocijenile kao vrhunsko, a druge kao najgore djelo na Puli. To je genijalno! Samo mi nemojte reći da je solidan i simpatičan, to mi ne treba.”

• Jednim se dijelom i američki đak - je li to utjecalo da su oba vaša filma produkcijski ispolirana, na zavidnoj su vizualnoj razini?

- Možda samo jednim dijelom. Moji su uzori uvijek bili slavni art redatelji poput Bressona, Dreyera, Kubricka. Volio sam, naravno, i Forda i Chaplina. Zanimljivo je da ja koji sam potekao iz tog art miljea, radim holivudske, bolje rečeno naglašeno narativne filmove. Shvatio sam da film umjetnost u vremenu, tj. temporalna umjetnost i morate poštivati vrijeme koje netko troši gledajući vaš film. Film smije biti sve samo ne dosadan. Mene zanima da dramaturgija, scena, glumci, režija, itd - da svi ti elementi budu korišteni u svrhu intrigiranja publike, zadržavanja njihove pažnje i stvaranja emocija. Za mene su emocije vrhunac, konačni cilj filma.

• Može li se time da su vam uzori art filmaši opravdati zamjerka jednog kritičara da je ‘Ničiji sin’ ‘ambiciozan redateljski rukopis’. Jer, što bi to inače trebalo značiti?

- Ako takva zamjera postoji, onda je malo čudna. Ima li Scorsese ambiciozan redateljski rukopis? Pogledajte bilo koji njegov film, pa svaki mu je kadar ispeglan do krajnosti. Trebamo li mu to uzeti za zlo? Redateljska ruka mora biti u svrsi priče. Moji potezi nisu bitni zbog njih samih, oni pomažu da se usmjere emocije, da se podigne emocionalni nivo dotične scene. U filmu su uvijek najbitniji priča i likovi. Glupost je reći da sam snimio film kako bih izrazio sebe.

Radnja Ostojićeva filma ‘Ničiji sin’ odvija se u Sisku, koji je redatelj odabrao zbog njegove autentičnosti i uvjerljivosti, budući da je glavni lik branitelj, invalid s PTSP-om. 

• ‘Ničiji sin’ zaradio je i neke negativne kritike. Tako Nenad Polimac misli da ste nagradu dobili ‘pomalo neočekivano’, jer je riječ o ‘lošem filmu i ozbiljnom podbačaju’. Je li posrijedi lobiranje za neke druge filmove, konkretno ‘Buick Rivieru’ ili je moguće da se kritičaru samo nije svidio vaš film?

- Ne vidim to kao nekakvu planiranu akciju. Iako, ne volim komentirati komentare kritičara. Pravo je svakog čovjeka, pa tako i kritičara da misli što hoće i da to objavi u novinama. Pa tako i njegovo pravo da se blamira. Ne želim ga sprječavati u njegovim pravima. Možda mu se film i ne sviđa. Ima pravo pisati o čemu hoće, ali isto tako i da izgubi svoj kredibilitet. Na koncu, samo ću reći da tu nije pitanje sviđanja-nesviđanja, tu treba biti i objektivne prosudbe. Iako, ovo pitanje zahtijeva poseban intervju samo o tome, jer je stvar kompleksna. Bio bih sretniji da me to niste pitali, ali moj film je javno djelo pa je i na prosudbu. Za prvi film se pisalo da je pubertetsko izdrkavanje.

• ‘Splitska noć’ ima još takvih zanimljivih kritičarskih procjena poput one da ‘film simpatizira i veliča narkotike’!

- Film je oštra kritika droge i ništa pozitivno nisam rekao o njoj, pa čak ni dao naznaku nade za narkomane. Ne sviđaju mi se filmovi koji u startu kreću s pričom kako se izvući iz pakla droge, pa završe hepiendom. A hepienda, kad je droga u pitanju, nema. Sretan sam kad ima takvih kritika, jer volim ekstreme. Jedne novine su ‘Ničijeg sina’ ocijenile kao vrhunski, a druge kao najgori film. To je genijalno. Najgore je kad imate sredinu, nešto poput  - film je solidan i simpatičan, lišo i bez punta - to mi ne treba. Na filmu treba ići do krajnosti. Zato to i radim, a ne sapunice.

• Zašto ste mjesto radnje ‘Ničijeg sina’ iz Rijeke preselili u Sisak - je li zbog prošlosti Siska, koji u kontekstu priče filma ima veći dramski naboj?

- Zbog autentičnosti i uvjerljivosti. Sisak je bio grad na prvoj crti ratovanja i fizički je stradao. Usto, to je i krasan grad koji nije bio na igranom filmu, barem koliko je meni poznato. Postoje i branitelji u Rijeci, to nije upitno. Ali, Sisak mi se učinio pravim mjestom.

• ‘Ta divna splitska noć’ je prije svega hommage Splitu, gradu iz kojeg potječete. A što je ‘Ničiji sin’ - kome je on posvećen?

Splitska noć nije, kao što su mnogi pisali, film o drogi, nego Splitu. To je beskrajno splitski film. Govori o toj jednoj dimenziji Splita, tamnijoj, ali koja je tada bila toliko dominantna i snažna, da se nije moglo ne baviti njome. Druga strana je ‘Mala Floramy’. U Splitu nema sredine - ili je to ‘splitska noć’ ili ‘mala Floramy’. Volio bih jednog dana napraviti priču o ‘maloj Floramy strani grada’. Droga je u filmu bila samo dramaturški element, koja potiče priču da se razvije. Što se tiče ‘Ničijeg sina’, on je hommage Hrvatskoj. Priča je to o svima nama. Nakon projekcije u Puli, prišao mi je hrvatski časnik i rekao da mu je to najbolji film koji govori o zadnjem ratu.

• Za ‘Ničijeg sina’ odabrali ste istoimenu dramu Mate Matišića koju ste onda zajednički preradili u scenarij. Koje biste suvremene hrvatske literarne naslove rado vidjeli u svom filmu? 

- Nemam u ovom trenutku neki poseban naslov. Čitam sve naše autore, to mi je posao. Izuzetnim mi se čini i pisanje Borisa Dežulovića, pa Renata Baretića, nove priče Jurice Pavičića.. Drago mi je što je Rušinović snimio ‘Buick Rivieru’ po Jergovićevu tekstu, jer je to u isto vrijeme i jednostavno i kompleksno djelo.

• Jednom ste rekli da je najvažniji dio redateljskog posla pisanje scenarija. Nije li važnije imati dobrog scenarista - redatelj se ipak bavi i drugim stvarima na filmu?

- Bez dobrog scenarija nema dobrog filma. Scenarij je osnova svega. Zamjerke koji su neki ozbiljni europski kritičari davali mom prvom filmu jest da je previše američki. Što je američki u tom, po meni, izrazito art filmu? Smetala im je besprijekorna priča, njezina jasnoća i ritam. Zar je trebao biti ‘zbrčkan’ da bi bio više europski? Zbrčkano znači loše i to apsolutno odbijam. To je problem u europskoj kritici - što kritičari svim silama nastoje nekim filmovima dati značaj, koji ne mogu nigdje proći, koje ne želi nitko gledati.

“Zbog količine novca potrebnog za snimanje, film će kod nas uvijek biti dio politike. Jer, toliko je skup da uvijek trebaju državni novci kako bi se napravio.” 

• Je li razlog što snimamo sve bolje filmove taj što država sve manje sudjeluje u kreiranju kulturne politike?

- Trenutno imamo najbolje filmove u regiji. Zbog količine novaca potrebnih za snimanje, film će kod nas uvijek biti dio politike. Jer, toliko je skup da uvijek trebaju državni novci da se on napravi. Politika je uvjetovala da je tijekom 90-ih bila negativna selekcija koja je sprečavala da se snime neki dobri filmovi. 

• Imamo dobre filmove, a malo smo prisutni na A- festivalima. Govori li to u prilog tvrdnji nekih producenata da su poznanstva presudna? Trebamo li, osim u Bruxellesu, imati i lobije po Veneciji, Cannesu i Berlinu?

-  Ne samo da su bitni, nego su i kontakti presudni da biste ušli na neki festival. To što nas baš i nema na A-festivalima ne govori da nam filmovi nisu dobri, nego da nam kontakti nisu dovoljno jaki. Filmaši iz susjednih zemalja to su dobro shvatili i potrudili se oko lobiranja. Također, shvatili su da treba raditi filmove u koprodukcijama, jer tako imaju više kontakata, više ljudi koji lobiraju za njih. Usto, stranci vole filmove o Bosni, to im je slaba točka.

Piše: Piše: Iva Ćurić
31.07.2008. 18:46:43
Novi komentar
nužno
nužno