Tehnički napredak izaziva polarizaciju. Da inovacije izazivaju podsmijeh, kritike ili strahove, to nije nova pojava. „Već u najranijim pisanim dokumentima o tehničkoj teoriji nalazimo i sumnjičavost prema tehnici", kaže povjesničar i filozof tehnike Christian Vater u razgovoru za DW. Iza te sumnjičavosti kriju se razni razlozi: tu su kompleksnost tehničkih izuma i s time povezani nedostatak znanja ili razumijevanja, strah od gubitka kontrole ili emocionalnost.

Sumnjičavost prema novim tehnologijama nije, međutim, dokaz općeg straha od tehnike. „Iza tog poimanja se krije nepotpuno opažanje - dobro je da ljudi stvari racionalno provjeravaju", kaže Helmuth Trischler, voditelj znanstvenog odjela Njemačkog muzeja u razgovoru za DW. Razliku između racionalne procjene mogućih posljedica nekog tehničkog napretka i iracionalnog, nekontroliranog protivljenja novoj tehnici naglašava i Vater tako što razlikuje između zabrinutosti i panike. „Zabrinutost smatram jako legitimnom i izuzetno nužnom, upravo ako želim aktivno, u informiranoj demokraciji oblikovati tehnički obilježenu budućnost. A panika vodi tomu da se nekontrolirano bježi."

Da tehnički izumi podjednako mogu izazvati zabrinutost i paniku pokazuje, među ostalim, povijest željeznice. I na nju su na početku ljudi reagirali sumnjičavo.

Vražje vozilo željeznica

Oko 200 godina nakon što je izumljena, željeznica je danas sasvim obično prijevozno sredstvo. Moderni život gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Ali, prvih godina su neki ljudi željeznicu smatrali opasnim vražjim djelom.

1825. je u Engleskoj otvorena prva javna željeznička pruga na svijetu. Velika, brza, glasna i još iz nje suklja dim - parna lokomotiva se brzo proširila Europom. A s njom i strah - od „željezničke bolesti" ili bolesti „delirium furiosum", izazvane (za tadašnje prilike) velikom brzinom od oko 30 km/h, skučenošću prostora i bukom vagona.

U viktorijanskoj Engleskoj, dakle otprilike do 1900. godine, zadržala se kritičnost prema željeznici iako se ona brzo širila, i to u obliku satiričnih karikatura ili ilustriranih policijskih izvještaja.

S gledišta ondašnjih ljudi te reakcije su „apsolutno razumljive", kaže Trischler. Tehnički napredak zahtijeva novu orijentaciju i može izazvati strahove, na koje ljudi reagiraju prognozama i strahovanjima. „Novo izaziva emocije. Tehnika je u biti uvijek povezana s emocijama", kaže Trischler.

Strah od atoma

Ali, ne izaziva svaki tehnički napredak nužno negativne emocije. Kod atomske energije je na početku bilo sasvim suprotno. 1957. je u Münchenu izgrađen prvi njemački nuklearni reaktor za znanstvena istraživanja. Četiri godine kasnije je po prvi put u električnu mrežu puštena struja dobivena uz pomoć nuklearnog reaktora. 1960-ih godina nuklearna energija je smatrana čistom i povoljnom alternativom nafti i ugljenu, budila je nade u ponovni industrijski napredak.

Prva kritika u Njemačkoj čuje se 1975. kad je zaposjednuto gradilište planirane nuklearne elektrane. U Wyhlu, na jugozapadu Njemačke, demonstranti upozoravaju na klimatske promjene, smanjenje razine podzemnih voda i moguće sigurnosne probleme u vezi s atomskim reaktorima. Jača pokret protiv atomske energije. Nesreća s reaktorom u Harrisburgu 1979., nedostatak trajnih odlagališta za atomski otpad i nesreća u Černobilju 1986. izazivaju brige i strahove kod dijela stanovništva. Godinama traje prijepor oko korištenja atomske energije za proizvodnju električne struje. Sve dok Njemačka nije 2011., nakon teške nesreće u japanskoj Fukušimi, donijela odluku o konačnom napuštanju nuklearne energije.

Dok u nekim zemljama nuklearna energija vrijedi kao alternativa ugljenu i nafti, u nekim drugim zemljama ona izaziva gotovo egzistencijalne strahove. „Ako razmislimo o tomu zašto se ljudi boje, kad se radi o nuklearnoj energiji, možemo navesti pitanje trajnog odlagališta, Černobilj ili Fukušimu. Dakle, situacije u kojima je tehnika zakazala, a koje su izazvali ljudi ili priroda, ili gdje tehnički problemi nisu riješeni", kaže Vater.

U raspravi o nuklearnoj energiji oba znanstvenika vide demokratsku uspješnu priču. Društvo koje „ne želi postati tehnokratsko nego ostati participativno demokratsko", ovisno je o dobrohotnosti, razumijevanju i potpori svojih članova. „Iz rasprave o sumnjičavosti prema tehnici može nešto nastati", radi se o nastojanju društva oko suodlučivanja i zajedničkog djelovanja, kaže Trischler.

Čovjek protiv stroja

Kako tanka može biti granica između dobrohotnosti i sumnjičavosti, potpore i odbijanja, pokazuje aktualna rasprava o umjetnoj inteligenciji. Amerikanac John McCarthy je prvi put 1956. upotrijebio pojam umjetne inteligencije. On je time opisao dio informatike kojem je cilj opremiti strojeve ljudskim sposobnostima.

Nakon višegodišnjeg razvitka na području umjetne inteligencije (UI) rasprava se usmjerila, među ostalim, na chatbot ChatGPT, koji je pokrenut u studenom 2022. Taj software je kontroverzan. U ožujku 2023. je Italija kao prva zemlja zabranila ChatGPT. U međuvremenu je taj program ipak dostupan, ali nakon provjere starosne dobi korisnika.

Koliko god UI nudio velike šanse - primjerice bolju zdravstvenu skrb ili veću sigurnost u prometu - jaka je i kritika te tehnologije. Izgleda da strahovi idu u dva smjera: jedni se boje moguće zloporabe, lažnih vijesti ili dezinformacija, boje se za svoju poslovnu budućnost i svoje intelektualno vlasništvo. Drugi se boje budućeg tehničkog razvitka u kojem bi UI mogao imati sve veći i veći utjecaj, a čovjek izgubiti kontrolu.

Razlog straha od umjetne inteligencije Trischler vidi u kompleksnosti te tehnologije. „Zabrinutost se javlja osobito kod velikih tehničkih sustava koji izgledaju anonimni." Pitanje konkretnog utjecaja umjetne inteligencije na vlastito zanimanje je, kaže Vater, racionalna briga. Za razliku od straha od stroja. „Prognozirati da će sva kreativna moć čovjeka postati suvišna širenjem umjetne inteligencije i da će strojevi u bliskoj budućnosti preuzeti svijet, to bi bila panika."

Sumnjičavost prema tehnici ostaje normalna

Je li određena sumnjičavost prema novim tehnologijama normalna, ljudska, razumljiva? Je, kažu Christian Vater i Helmuth Trischler.

„Gledajući unatrag često vidimo da se strahovanja nisu ostvarila", kaže Trischler, ali s gledišta toga vremena ona su razumljiva.

„Sposobnost praviti prognoze je korisna „jer nam ona pomaže da se kao skupina, kao društvo, možda i kao ljudski rod pripremimo za sljedeće korake razvoja", zaključuje Vater. „Da se stvar ne razvije onako kako smo mi očekivali, to je zapravo normalno."