Arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina od svojih početaka prepoznati su kao vrlo inventivan i zanimljiv arhitektonski dvojac. Dobitnici brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, arhitekturu shvaćaju kao multimedijalnu i javnu disciplinu u duhu vremena.

Realiziraju niz projekata među kojima su stambeno-poslovne zgrade za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata u Vukovaru te dječji vrtić u zagrebačkom naselju Jarun, a u tijeku je izrada projekata za preoblikovanje trga Waldeck Rousseau u središtu Saint-Etiennea. S arhitektima smo razgovarali o njihovom predstojećem sudjelovanju na Venecijanskom bijenalu na koji ih je pozvao umjetnički ravnatelj Aaron Betsky, o budućim projektima, njihovim uzorima, pogledu na arhitekturu i spoznaji o prolaznosti građevina.

• Koliko vam je važan poziv umjetničkog ravnatelja 11. arhitektonske izložbe u sklopu Venecijanskog bijenala da nastupite na središnjoj izložbi?

Penezić: Budući da je riječ o najznačajnijoj arhitektonskoj manifestaciji u svijetu koju svake druge godine posjeti nekoliko stotina tisuća ljudi među kojima su najutjecajniji arhitekti, urbanisti, dizajneri i kritičari struke, ovaj poziv predstavlja jedan od najvećih dometa naše karijere.
Rogina: Na Bijenalu će se okupiti vrlo uzak krug svjetske arhitektonske elite predvođene, kako ih Aaron Betsky naziva, majstorima eksperimenta - Frankom Gehryjem, Herzogom & de Meuronom, Morphosisom, Zahom Hadid, Remom Koolhaasom i Coop Himmelb(l)auom. Biti uvršten u taj ‘klub’ je kao zaigrati u finalu svjetskog nogometnog prvenstva ili dobiti arhitektonskoga Oscara.

• Je li to potvrda vaše kvalitete ili na poziv gledate kao i na svaki drugi posao koji morate odraditi?

Rogina: To je nas treći nastup na Bijenalu - prvi puta, 2000., sudjelovali smo kao predstavnici Hrvatske u nacionalnom paviljonu s izložbom ‘Transparency of the Hyperreal’, dok smo 2004. na poziv selektora Kurta W. Forstera predstavili koncept ‘Absolute Internet’.
Penezić: Ovogodišnja tema ‘Arhitektura onkraj građenja’ je naša tema doslovno od početka profesionalne karijere. Godine 1984. prijavili smo se konceptom ‘kontinuiteta diskontinuiteta’ arhitektonskih tipologija na natječaj ‘Stil za 2001. godinu’ u Tokiju, i odmah osvojili prvu nagradu. Radi se jednostavno o kontinuitetu našeg promišljanja života u svijetu sada i ovdje.

• Koji je vaš zadatak za jesensku izložbu u Veneciji?

Penezić: Riječ je o dijelu središnje izložbe što će se baviti temom koju je Betsky problematizirao pitanjem ‘Kako iznijeti na vidjelo, prilagoditi i domestificirati sustave, uobičajeno tehnološke naravi, koji kontroliraju naše živote, na način da bismo se udomili u modernom svijetu?’. Naša instalacija pod naslovom ‘Tko se boji vuka još u Digitalnoj eri’ sučelit će tri obitavalačka principa - klasično zaklonište, mehaničko kondicioniranje i digitalnu postkućansku      međupovezanost.

 • Očekujete li financijsku pomoć Grada?

Rogina: Mišljenja smo da ovaj spektakularni poziv nadilazi usko osobne okvire te da se radi ne samo o pitanju prestiža grada Zagreba, budući da smo mi prvenstveno zagrebački arhitekti, već i o predstavljanju Hrvatske u cjelini. Bilo bi logično da nas Grad i država podrže, budući da podržavaju i nastupe vrhunskih sportaša. Ne vidimo razloga zašto bi kultura bila manje vrijedna...

 • Je li bitno da arhitektura bude provokativna i mora li ona biti u službi čovjeka, odnosno biti iskoristiva?

Penezić: Arhitekturu oduvijek shvaćamo kao multimedijalnu i javnu disciplinu u duhu vremena, uvrštavajući svoje, odnosno generacijske vrijednosne sustave u njezine registre. Dakako da je arhitektura u postdisciplinarno doba ‘onkraj građenja’ te preuzima počesto i subverzivnu društvenu ulogu, što je u prethodnom stoljeću bilo rezervirano za umjetnost.
Rogina: Baš je zato danas izuzetno važna njezina socijalna i javna dimenzija.

Naš projekt dječjeg vrtića u zagrebačkom naselju Jarun te identifikacija korisnika, prvenstveno djece, i njihovo zadovoljstvo u korištenju, važnije nam je od strukovne recepcije na koju nailazi prvenstveno u svijetu.

 • Što mislite o međunarodnim natječajima koji se raspisuju u Hrvatskoj? Primjerice, jedan takav raspisan je za izgradnju nove zagrebačke zračne luke i upućeni su pozivi Renzu Pianu, Franku Gehryju, Richardu Rogersu i ostalima. Zanima me je li recimo Rogers, koji se ‘specijalizirao’ za dizajniranje treminala,  sigurniji izbor od nekog našeg arhitekta?

Rogina: Od početka profesionalne karijere sustavno djelujući izvaninstitucionalno isključivo iz Hrvatske, radimo na internacionalizaciji hrvatske arhitekture putem kontakata, predavanja, izložaba, radionica, gdje naša grožnjanska ljetna škola igra veoma posebnu ulogu. Ovoga će kolovoza okupljanje biti na temu ‘Arhitektura i glazba’.

Penezić: Za internacionalizaciju natječaja za velika javna zdanja zalagali smo se oduvijek, no za to dosad nije bilo ‘političke’ volje. Muzej suvremene umjetnosti je primjerice proveden na domaćoj razini. Ovdje nije tema da su međunarodni arhitekti pozvaniji da rade kompleksne zadatke, već podizanje kvalitete jačom konkurencijom. Kamo sreće da na takvom natječaju pobijedi domaći arhitekt!

 • Mislite li da će se oni uopće odazvati tom pozivu?

Rogina: Naravno! Mi smo uvijek tumačili da će se svjetske zvijezde odazvati pozivu i uvjetima koji vrijede kod nas, budući da je to pitanje prestiža i izlaska na nova tržišta, za razliku od ‘politike’ koja je svoju ksenofobiju tumačila ‘skupoćom’ i ‘nemogućim uvjetima’ koje će ti arhitekti navodno postavljati. Sada se pokazuje da je to apsolutni nonsens te da se stranci doslovno ‘trgaju’ da uđu u konkurenciju za natjecanje.

• Koje arhitekte smatrate svojim uzorima i koje suvremenike cijenite?

Penezić: Mi smo svoje uzore oduvijek nalazili pretežito izvan arhitektonske domene, u glazbi koju smo slušali i filmovima koje smo gledali. Ako bismo trebali izdvojiti neko strano arhitektonsko ime, bio bi to Cedric Price, a među domaćima Frano Gotovac. Nažalost, ni jedan niti drugi nisu više među nama.

 • Koliko arhitekti koji nisu članovi nekog društva mogu napredovati u karijeri?

Rogina: Utjecaj društva, koje je uvijek jedna ‘subjektivna’ skupina, nije zanemariv. Prethodni saziv Udruženja hrvatskih arhitekata se podosta trudio marginalizirati značaj ureda Penezić&Rogina arhitekti na svim poljima, no imamo veliko povjerenje u novoga predsjednika Gorana Raku, čiji rad i ljudske osobine izuzetno cijenimo.

 • Vaši budući projekti jesu...?

Rogina: Da se ne bi krivo razumjelo, mi se bavimo i vrlo konkretnim zdanjima pa se u našem uredu koji broji petnaestak ljudi trenutačno vrlo intenzivno radi na projektnoj dokumentaciji za Dom rukometa na Sveticama čija bi izgradnja trebala početi tijekom lipnja, zatim na dogradnji trgovačkog centra Dalmare u Šibeniku te nizu ‘manjih’ projekata koji uključuju razne stambene tipologije, a  među njima nam je obiteljska kuća Šipak posebno draga jer donosi sasvim novi pristup.

Penezić: To je prepoznalo i uredništvo prestižnog časopisa Wallpaper koji nas je nedavno uvrstio među 101 ‘najuzbudljiviji’ svjetski arhitektonski ured. Pripremamo se i za spomenuti natječaj za zagrebačku zračnu luku, na kojem smo prošli predselekciju i ušli među deset hrvatskih ureda koji su kvalificirani raditi taj zahtjevan posao. Tu ćemo se s užitkom natjecati s nekima od svjetskih zvijezda s kojima ćemo izlagati na Venecijanskom bijenalu.

• Biste li poput Oscara Niemeyera mogli stvarati i u 101. godini?

Penezić: Bez sumnje! Pravi arhitekt nikada ne prestaje ‘stvarati’...

•  I za kraj, slažete li se s njegovim mišljenjem kako čak i arhitektura ima svoj početak i kraj?

Rogina: Upravo je Cedric Price tumačio da bi i ‘zgrade’ trebale imati vijek trajanja. To je imanentno svakom ekološkom principu. Dakle, slažemo se i s najvećim živućim arhitektom!