Sindrom kroničnog umora godinama se tretiralo kao psihološki poremećaj kojega su karakterizirali simptomi poput bolova u mišićima i zglobovima, kognitivne smetnje, kronična, ponekad veoma teška mentalna i fizička iscrpljenost i slično, a uzrok mu nije bio poznat.

Danas zdravstvene organizacije priznaju da se radi o ozbiljnoj i dugoročnoj bolesti kojoj uzrok može biti poremećaj u radu imunološkog sustava izazvan infekcijom ili stresom. Dijeli mnoge karakteristike s autoimunim bolestima poput reumatoidnog artritisa, no bez vidljivih znakova oštećenja tkiva.

Za liječenje sindroma kroničnog umora dugo se primjenjivala praksa da se ga "izbaci iz sebe vježbom", no sada ne samo da je ona poglašena beskorisnom, nego dokazano ima upravo suprotan učinak od predviđenoga. Čak i najjednostavnije aktivnosti, poput pranja zubi, mogu voditi do potpune iscrpljenosti, koja je glavni simptom ovog sindroma. 

Simptomi kroničnog umora obično se povećavaju nakon psihičke i mentalne aktivnosti koja ne bi uzrokovala probleme da sindrom ne postoji. Za pacijenta se jednostavne aktivnosti poput kupnje namirnica, odlaska u školu ili kuhanje ručka, pretvaraju u iscrpljujuće aktivnosti od kojih se oporavljaju danima, a možda i tjednima. Pacijenti ne osjećaju odmornost niti nakon cijele noći sna, teško zaspe, i u glavi im je stalno "magla", zbog čega lošije pamte i imaju problema s koncentracijom i ravnotežom.

Nacionalni centri za zdravlje u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu rade na formulaciji smjernica za tretiranje stanje kroničnog umora koje traje dulje od šest mjeseci. Liječnicima je teško postaviti dijagnozu sindroma kroničnog umora jer ne izaziva nikakve fizičke abnormalnosti, pa pacijenti često ne mogu primiti nikakvu pomoć za svoje teško psihološko stanje - nove smjernice napokon ukazuju na to da se bolest shvaća ozbiljnio, a trebale bi pomoći i jednoj i drugoj strani.