Ako niste znali mi živimo u doba McConnasiance-a kako je to fino skovala internetska (obavještajna) zajednica - Matthew McConaughey se zadnjih godina vratio iz manekena u glumce i opet rastura kao na počecima karijere, primjerice u sjajnom Zemeckisovom „Kontaktu". Svaka čast, no Nemilosrdne Gadove još uvijek nije pridobio (natrag). Pogotovo ne ulogom u „Dobrim dilerima iz Dallasa", koja zaista jest spektakularna u smislu fizičke transformacije, ali ne i u pogledu karakterne.

Osim toga, film, koji se uz „12 Godina ropstva" i „Gravitaciju" sa svoja tri Oskara (uz McConaugheya i Leta, o kojem više nešto kasnije, još i make up & zurka) apsolutno može smatrati velikim pobjednikom ovogodišnje dodjele nije više od obične, generičke, malo bolje disease of the week TV dramice s indie štihom i fizičkom transformacijom poznatog glumca koja ju je eto izdigla u neočekivanog oskarovskog kandidata.

Radi se o „istinitoj priči" (navodnike ćemo također objasniti kasnije) o Ronu Woodruffu (McConaughey), električaru iz Teksasa, inače sitnom varalici i zgubidanu s rodea, koji loče, šmrče, kara sve što se kreće i ponosi se svojom homofobijom, a koji sazna da boluje od AIDSa i da mu je bolest već debelo uznapredovala te da nema više od kojih mjesec dana života. Vrijeme radnje je sredina '80-ih i medicina još uvijek tapka u mraku po pitanju terapija i bilo kakvih lijekova.

I sad Woodruff onemoćao i zaluđen simptomima koji su sve očitiji, a još uvijek „obogaćen" alkoholnim parama i narko razboritošću, kreće u borbu za svoj život. Prvi neprijatelj je bolnička administracija koja ne daje pacijentima lijekove koji nisu dobili federalno odobrenje (procedura za to traje godinama), pa se Woodruff onakav jedva živ nekako dovuče do Meksika gdje je farmakološka situacija znatno liberalnija.

Kad se malo oporavi i stane na noge, vraća se u Teksas s torbom punom pripravaka, koji nisu zabranjeni, ali nisu bogami ni legalni i polako počinje organizirati svoju dilersku mrežu. Desna ruka mu postaje također od AIDSa oboljeli transseksualac Rayon (Leto), a prijateljsko lice je i mlada doktorica Saks (Garner). Ubrzo Woodruff pronađe pobjedničku šemu - osnuje klub u kojem članovi plaćaju članarinu (400 dolara mjesečno), a pripravke onda dobivaju „besplatno" i mic po mic postaje ozbiljan biznismen kojeg put odvede i do Tokija i Amsterdama. Usput mu se, naravno, i srce „pozlati" i polako prestaje na svoje mušterije, odnosno članove kluba gledati s gađenjem...

Cijelu recenziju filma „Dobri dileri iz Dallasa" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.