Žene u osnovi nisu klasični kriminalci - samo su dvije vrste zločina koje najčešće počine, a to su sitne krađe u trgovinama i ubijanje vlastite djece. Nedavna zbivanja u Francuskoj potakla su stručnjake da se opet pozabave tematikom infanticida. Podsjetimo, nedavno je jedan bračni par iz sjeverne Francuske, u čijem dvorištu su pronađeni ostaci osam ubijenih beba, optužen za ubojstva vlastite novorođenčadi. No, nakon što je 45-godišnja majka Dominique Cottrez sve priznala, njen suprug Pierre-Marie pušten je na slobodu jer se ipak utvrdilo da ništa nije znao o postupcima svoje supruge.

Majka djece je optužena za ubojstvo djece. Inače, spomenuta žena je radila kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici, a to joj je omogućilo da sama porodi bebe koje je kasnije ubijala.

Kad god čujemo da se dogodilo nešto takvo odmah nam kroz glavu prolazi pitanje: "Kako je to mogla učiniti?". Ali fenomen ubijanja vlastite djece nije tako neuobičajen. Gotovo 1,800 djece bude ubijeno svake godine od strane vlastitih roditelja, a preko 600 tih ubojstava počine majke. Jedno istraživanje koje je provelo američko Ministarstvo pravosuđa pokazalo je da su majke sklonije ubijati djecu dok su još jako malena, a očevi kad su veća (od osam godina starosti nadalje). Takva monstruozna djela zbivaju se i u obiteljima u kojima ne postoji povijest nasilja. Rasa ne igra nikakvu ulogu isto kao ni socioekonomski status. To je strava s kojom se društvo već dugo suočava. Infanticid je pojava prisutna u svim kulturama. A razloga za to može biti milijun. Ako je točna brojka da godišnje na ovaj način strada 1,800 djece, to znači da roditelji svakog dana ubiju četvoro djece.

Djecu ubijaju „jer su trošak, jer smetaju u novim vezama, jer je bog tako naložio, jer su glasovi to naredili, iz straha, iz ludosti" i tako dalje. I upravo je u tome i problem - uzrok može biti bilo što pa je gotovo nemoguće boriti se s takvim problemom. Biti roditelj je najteže zanimanje na svijetu za koje ne postoji škola i ništa vas na to ne može pripremiti. Nije svaka žena sposobna da bude majka. Mnoge od njih odlučuju da to ne žele biti pa naprave abortus ili provedu trudnoću do kraja pa djecu ostave na usvajanje. Većina žena će prihvatiti sve odgovornosti koje majčinstvo podrazumijeva, ali uvijek će biti onih koje to neće htjeti. Zato kad se pitamo "kako je to mogla učiniti" gledamo na stvari iz vlastitog okvira, a ne iz pozicije majke/ubojice. Neka djeca stradavaju zbog nemara, drugu pak zlostavljaju do smrti majke i očevi. Neke žene jednostavno ne znaju kako s djecom. Druge pak odbijaju svaki pokušaj da se bave njima. Neke su smrti zaista stvar nesreće. Međutim, za namjernu smrt djeteta nema opravdanja. Ali ako se situacija bolje shvati možda se pronađu bolja rješenja za problem. Ni u kojem slučaju ne treba opravdavati ubojice. Onda dolazimo do problema pravnog progona. Istražitelji moraju dokazati uzrok smrti djeteta (je li ubijeno, je li mrtvorođenče, je li nesretan slučaj). I kakva kazna je uopće adekvatna za ljude koji počine takav zločin?

Phillip Resnick, stručnjak sa Sveučilišta CWR (Case Western Reserve) iz Clevelanda, kaže da su majke koje ubijaju svoju djecu najčešće suicidalne i depresivne i da svoju djecu vide kao produžetak samih sebe, brinući se da ona neće moći preživjeti bez roditelja. Uzroci, dakle, mogu biti patološki - mentalna bolest. Uzrok može biti nesreća i nemar ili pretjerano tjelesno kažnjavanje. Ali on napominje da postoje slučajevi u kojima majke ubijaju djecu iz osvete kao bi napakostile bivšim dečkima ili muževima.

Problem je globalnih razmjera. U SAD-u u većini slučajeva smrti djece ispod pet godina starosti krivci su bili roditelji - ili kao ubojice ili kao nemarni pojedinci. Godine 2007. kad je Njemačku potresla serija infaticidnih zločina pojavila se inicijativa u sklopu koje su majke mogle ostaviti svoju novorođenčad u bolnicama. A posljednjih godina sličan horor pogađa i Francusku za što je najbolji dokaz spomenuti slučaj medicinske sestre Dominique Cottrez.