Energetska tranzicija sve se više ubrzava, u svijetu i u Europi, stoga pitanje tranzicijskih dobitnika i gubitnika još jednom dolazi na dnevni red javne rasprave.

Europa sve više ulaže u obnovljive izvore energije, u svim mogućim oblicima. Razvijaju se modeli za "velike" odnosno poduzetnike, ali ne izostavljaju se "mali", tj. građani. Takav uravnoteženi razvoj ne samo da ubrzava izgradnju održivosti u sve neodrživijem svijetu, već zadovoljava i socijalne kriterije te zajedno s poduzetnicima iz siromaštva podiže i građane.

U Hrvatskoj nažalost, zapostavljamo jednu od ovih skupina: "male", odnosno građane, a najbolje se to vidi na pitanju obnovljivih izvora energije. Hrvatska ne iskorištava dovoljno svoje mogućnosti ni u solarnoj ni u vjetroenergiji i po tome se razlikuje od ostatka Europske unije. Odlično se to vidi na pitanju kućnih vjetroelektrana.

Dok se diljem kontinenta razvijaju modeli lokalnog vlasništva nad vjetroelektranama i građani postaju proizvođači vlastite energije, hrvatski regulatorni okvir i dalje pogoduje isključivo velikim, centraliziranim projektima.

No mora li tako ostati?

Što je kućna vjetrenjača i kako radi?

Kućne vjetrenjače su u većini slučajeva zakonito dopuštene, ali birokracija i lokalna pravila mogu biti prepreka. Za izbjegavanje komplikacija, preporučuje se konzultacija s lokalnim urbanističkim uredom, provjera s operatorom mreže, i razmatranje off-grid sustava, koji se ne spajaju na mrežu i zato traže manje dozvola.

Male vjetroturbine, poznate i kao "mikro vjetrenjače", koriste energiju vjetra kako bi proizvele električnu energiju za jedno kućanstvo ili manji objekt. Najčešće imaju snagu od 0,5 do 10 kW, tihe su, kompaktne i mogu se postaviti na krov, jarbol ili u dvorište. Energija vjetra se pretvara u električnu pomoću generatora, a proizvedena struja može se odmah trošiti ili pohranjivati u baterije.

Mikroturbine, snage do 1 do 5 kilovata obično su dopuštene za osobnu upotrebu - primjerice za napajanje kućanstva. U mnogim državama Europske unije za ovakve sustave nije potrebna građevinska dozvola, pod uvjetom da su ispod određene visine i snage. Ipak, često se traže drugi uvjeti: dozvola za priključak na elektroenergetsku mrežu, ako se višak energije planira vraćati u sustav, prijava lokalnim ili županijskim vlastima, osobito u urbanim ili zaštićenim područjima. Ugradnja mora biti usklađena s prostornim planom, građevinskim pravilima te propisima o sigurnosti, buci i vibracijama.

Koliko su glasne i smetaju li susjedima?

Postoje situacije u kojima se postavljanje male vjetrenjače može ograničiti ili onemogućiti: ako proizvode buku - mnoge zemlje ograničavaju buku turbina na maksimalno 40 dB noću. U zaštićenim područjima - primjerice, Natura 2000, povijesne jezgre i obalne zone, često zahtijevaju dodatne dozvole ili uopće ne dopuštaju postavljanje. Vizualni kriteriji - u urbanim sredinama estetski propisi mogu zabraniti vidljivo postavljanje turbina na krovove. Zračni promet - u blizini aerodroma čak i male turbine mogu biti zabranjene zbog sigurnosti leta.

Mikro vjetrenjače su mnogo tiše od industrijskih. Najtiši modeli proizvode manje od 40 dB na 10 metara udaljenosti, što je tiše od prosječne tihe sobe. Nove generacije koriste vertikalne osovine i amortizere. Ukratko, pravilno postavljena mikroturbina može biti gotovo neprimjetna. Također postoje i novi dizajni koji eliminiraju čak i ono malo buke što propele proizvode. To su vjetrice u obliku spirala, crva ili puža.

Off-grid vjetrenjače

Off-grid vjetrenjače dopuštene su u Hrvatskoj, ali uz nekoliko važnih uvjeta i ograničenja. To su vjetrenjače koje nisu nije spojene na elektroenergetsku mrežu (HEP-ODS), koriste se isključivo za vlastite potrebe, često im se puni baterijski sustav ili koje direktno napajaju uređaje u kućanstvu, vikendici ili poljoprivrednom objektu.

Za off-grid vjetrenjače potrebna je usklađenost s prostornim planom - turbina mora biti smještena u zoni gdje je takva gradnja dopuštena (npr. u stambenoj, a ne u strogo zaštićenoj ili povijesnoj zoni). Ponavljamo, građevinska dozvola nije potrebna ako je snaga turbine manja od 10 kW, ako je vjetrenjača u skladu s važećim urbanističkim planom, odnosno, nalazi se negdje gdje nema trajne građevinske temelje (npr. montažni stup). Suglasnost lokalne samouprave se u praksi preporučuje. Obično se radi prijava gradskom/županijskom uredu za graditeljstvo zbog mogućih estetskih, sigurnosnih ili akustičnih kriterija.

Prednosti off-grid sustava su da nije potrebna dozvola za priključenje na mrežu, manje je papirologije, energetski je neovisnije, osobito na udaljenim lokacijama.

Što dobivaju, a što gube građani?

Za razliku od velikih vjetroparkova čiji se profiti slijevaju investitorima, kućne turbine omogućuju građanima energetsku neovisnost i niže račune te mogućnost udruživanja u energetske zadruge. No, bez poticaja, jednostavne procedure i edukacije, ti potencijali ostaju neiskorišteni.

Velike vjetroelektrane često izazivaju negodovanje zbog vizualnog zagađenja, buke, zahvata u krajolik, ali imaju institucionalnu podršku i političku težinu. Male vjetrenjače, iako gotovo nečujne i vizualno nenametljive, često su zabranjene u urbanim sredinama zbog navodne "narušene vizure", što je proturječno. Paradoks je onda u tome da pojedinac ne smije postaviti mikroturbinu jer je "ružna", dok istovremeno ogromne industrijske turbine niču na brdima uz poticaje i političku podršku.

Veliki projekti ulaze u državne energetske planove, što im daje i prednost u pristupu mreži i zemljištu, dok male vjetrenjače nisu prepoznate u Nacionalnom planu za OIE ni NECP-u kao relevantna kategorija, čime se Hrvatska propušta "ukrcati na vlak" dobitnika još jedne društvene tranzicije. Veliki vjetroparkovi imaju sistemsku podršku, pristup zemljištu, mreži i financijama, unatoč većem utjecaju na okoliš. Mikro vjetrenjače za kućnu upotrebu su zanemarene, proceduralno opterećene ili čak zabranjene u zonama gdje bi imale najviše smisla (urbane sredine).

Hrvatska u prekršaju EU Direktive o OIE

Ova asimetrija potkopava lokalnu participaciju u energetskoj tranziciji, šteti energetskom suverenitetu građana i pogoduje samo centraliziranom modelu proizvodnje energije. Stvar dalje ima i negativne industrijske posljedice: time se de facto obeshrabruje lokalna proizvodnja energije, iako EU promiče energetsku demokraciju kroz "prosumer" modele (proizvođač-potrošač). A propušta se i razviti tržište malih proizvođača i dizajnera tihih kućnih vjetrenjača.

Štoviše, ove hrvatske prakse nisu u skladu ni s EU Direktivom o obnovljivim izvorima energije jer prema njoj države članice moraju olakšati male projekte i energetske zadruge, a zabranjena je diskriminacija prema veličini proizvodnog sustava, koju Hrvatska provodi - vidimo po manjku vjetrenjača na krovovima kuća.

Umjesto prepuštanja energije korporativnim interesima, Hrvatska može razviti model u kojem građani postaju proizvođači i vlasnici obnovljivih izvora. To uključuje: jednostavne dozvole, financijske poticaje, edukaciju i razvoj zadružnih modela. Inspiraciju možemo naći u Samsøu (Danska), Westmillu (UK) ili Ecopoweru (Belgija).