Ova arhetipska, mitološka priča nije ništa drukčija od svih priča o ljubavi... Vronski i Karenjina, Čehovljev Ujak Vanja, pa čak i Fedra Jeana Racinea, Proslava ljubavi Pierrea Carleta de Marivauxa, likovi iz Shakespeareova Sna ljetne noći... I nitko njima (nama) ne može pomoći, spasa nema.

Uostalom, može li biti spasa kada dolazi Ljubav? Ti padaš u provaliju očiju drugoga, toga koga voliš i spasa više nema. "Bolest" protiv koje se traži lijek isto je što i tražiti lijek protiv vlastitog bivanja na kugli zemaljskoj jer ljubav (kako piše Tolstoj) nije ništa drugo nego kad Netko (Sudbina, Bog...) spaja dva para očiju, kao da postavlja dva zrcala jedno nasuprot drugoga. Iz te beskonačnosti ponavljanja, zrcaljenja kao iz nekog magičnog labirinta, oni se više ne mogu izvući...

U lirskoj komediji Mjesec dana na selu veliki ruski pisac I. S. Turgenjev zapliće tipično rusku ladanjsku priču u kojoj dokolica ostavlja dovoljno prostora za duhovna i ljubavna iscrpljivanja kojima njegovi junaci bespoštedno izlažu sebe i svoje bližnje. Glad za ljubavlju, uzvišenim osjećajima i duhovnim senzacijama nadilazi bilo kakve obzire. U ovom strastvenom kolu svatko je meta svakom. Njihovi osjećaju su u svakom slučaju ekskluzivni, bez obzira koliko su nestalni i spremni na potpuno promjenu smjera ako potreba to zaište. Oni nisu spremi ništa žrtvovati drugom ili za drugog, nisu sposobni podnijeti nikakvu patnju, čak ako je i podnose, ona se ne podnosi iz potrebe da se čini drugom neko dobro, već predstavlja više izraz vlastite nemoći da se čovjek otrgne žuđenom objektu, ili ugodnom snatrenje u romantičnom krilu svjetske boli. Ekskluzivitet vlastitih osjećaja, potpuni nemar prema osjećajima drugih, pa čak i bližnjih, ovisnost o pažnji, ljubav kao animalno posjedovanje, potpuno ovladavanje, je ono po čemu su ovi ljudi moderni. Oni su ovisni o ljubavi ili, točnije, o zaljubljivanju, za njih je ljubav poput droge, stanje omamljenosti koje u suštini i nema veze sa svakidašnjim, praktičnim životom. Ona je potpuno nepraktična pojava i oni likovi koji u njoj vide sredstvo da započnu život, sasvim realan život, bivaju poraženi. Za junake ove drame ljubav je ideal kojega nije moguće doseći, jer kad je jednom dosegnut on prestaje postojati. I tu su oni također moderni ljudi. Jer njihov san o sreći predstavlja istu onu plitku ugodu za kojom danas žudi veći dio tzv. zapadnoga svijeta, kojem i mi svim silama želimo pripadati. ( Elvis Bošnjak, dramaturg).

Režija: Anastasija Jankovska

Dramaturg: Elvis Bošnjak

Scenograf: Vesna Režić

Kostimi: Marita Ćopo

Pokret: Pravdan Devlahović

Glazba: Grisha Levchenko

Asistentica režije: Marija Klanac

Fotografije potpisuje Luka Dubroja.