Stjecajem okolnosti pronalazim u prostoru između dva reda knjiga na polici malenu knjižicu, skromno opremljeno, stotinjak stranica, Miroslav Krleža Zagreb 1942., u nakladi Sandorfa, biblioteka Tok (2018.) i radoznalo je listam.

Ubrzo me je posve zaokupio dnevnik iz daleke četrdeset i druge godine najvećeg hrvatskog pisca, o vremenima, ljudima i događajima, o prošlosti i povijesti.

Iznova sam ostao zapanjen Krženim mislima, izričajima, razmišljanjem, iznimnoj erudiciji, konstrukcijama rečenica koje se nižu jedna iza druge u ovim dnevničkim zapisima.

Ratna četrdeset i druga, Krleža je izoliran nakon „sukoba na književnoj ljevici", u strahu od nove vlasti, piše dnevničke zapise.

Čitajući Krležine zapise prisjećam se njegova spomenika iz ovih, današnjih zagrebačkih vremena, u dnu, na Sofijinom putu, ispod kuće u kojoj živio, kako izvire iz trave u bronci, opako zastrašujući lik i mislim, kako i nema drugog mjesta gdje bi taj njegov spomenik i stajao.