Mick Jagger, pjevač Rolling Stonesa, poznat po rijetkom davanju intervjua, razgovarao je s CNN-ovim Larryjem Kingom.

Deseti album Rolling Stonesa "Exile on Main Street" ponovno je objavljen prošloga tjedna, a na ljeto izlazi i dokumentarac "Stones in Exile".

Larry King sjeo je s Mickom Jaggerom da bi porazgovarali o tome te kako je grupa ostala relevantna i "u igri" već više od četiri desetljeća.

Frank Sinatra jednom mi je rekao - Puno toga se ima za reći o dugovječnosti.
Pa, zapravo ni nemaš neke druge opcije. Ili si mrtav ili si dugovječan.

Kako objašnjavaš dugovječnost Stonesa?
Mislim da su Stonesi imali puno sreće. Uvijek trebaš mnogo sreće. I mislim da smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme. A kada radimo, radimo vrlo teško. Potrebne su sve te stvari.

I kako to održavate cijelo vrijeme? Drugim riječima, kada se popnete na pozornicu, što se dešava?
Ono što nas stvarno održava je publika. Hraniš se od publike i njihovog entuzijazma. A ako imaš entuzijastičnu publiku, to osjetiš, znaš, onda možeš dati više.

Ajde sada malo o albumu "Exile on Main Street". Zašto je sada reizdan?
Pa, postoji izdavačka kuća koja se zove Universal Records i kupila je sve naše stvari iz kataloga. Željeli su učiniti nešto kako bi to obilježili, znaš, iznijeti te sve albume opet. Pa su izabrali „Exile" jer je jedan od najpoznatijih. I rekli su nam, bismo li učinili nešto, kao bismo li našli vremena za remastering i imamo li možda neke pjesme koje tada nismo izdali, pa da učinimo nešto posebno? I ja sam rekao -  Ne, nema drugih pjesama, nema ničeg. Sve smo napravili, znate. To je bio dupli album. Stvarno, nisam znao ima li čega. Otišao sam do Keitha pa smo gledali zajedno, i naš producent Dom, gledali smo sve te pjesme i našli smo one koje su bile snimljene u tom trogodišnjem periodu. I neke od njih, alternativne snimke koje sam ostavio kakve jesu, nisu ni imale vokale.

I ništa novo?
Pa da, neke nisu imale ni vokale. Bile su bez vokala, bez riječi, bez glazbe, samo pjesme, koje su bile stvarno dobre. Neke su bile skroz gotove i stvarno savršene. Ali mene nije bilo na njima. Pa sam mislio - Okej, ja ću napraviti svoj dio. Pa sam napisao riječi i melodije i otpjevao neke.

Jesi li perfekcionist?
Možda. Jesam u nekim stvarima. Uvijek treba znati do kuda možeš ići, znaš, u ovoj vrsti truda. Moraš imati neku vrstu krajnjeg roka zato jer nakon isteka roka, znaš, gotov si.

Otišao si iz Engleske rano zbog poreza. Kako je bilo živjeti u Francuskoj? Dokumentarac to prikazuje...
Da, dokumentarac. Pa, znaš,  Francuska je lijepa, znam ju jako dobro. I zna se da je mnogo Engleza bilo u Francuskoj kada su bili djeca, to nam je kao susjedna država. I većina Engleza ima iskustvo s Francuskom. A i jug zemlje je lijep. Znaš, većina ljudi ga voli. I za Somerset Mougham postoji izreka - Sunčano mjesto za sjenovite ljude (smijeh). Tako da, također ima i slabih točaka. Isto kao i egzotičnih glamuroznih eksterijera.

Imao si samo jedan problem s zakonom, je li to istina? Stvar s marihuanom, gdje nisi bio osuđen. Bi li ona trebala biti legalna?
Tisućama godina ljudi uzimaju drogu ili alkohol koji je izmišljen prije 5000 godina. Ljudi to koriste. I sve vrste marihuane i sav taj duhan. Ne znam ni sam koliko tisuća godina. Ali dugo, siguran sam. I tako sva ta droga, znaš, čini se da su joj ljudska bića sklona, žele je koristiti. Utječe na toliko ljudskih života, ali ne na dobar način. Također, na obje strane dolazi do mnogo nasilja. Pa imaš nasilje koje u nekim zemljama dolazi do državnog nasilja. I tada dobiješ, kao što sada imamo u Meksiku, dobiješ to da ljudi koriste nasilje kako bi dobili drogu. Pa kada pogledaš, potrebna je ta neka vrsta legalizacije. Zato jer bi to pomoglo sprečavanju nasilja na oba kraja linije opskrbe.

Kada je Keith Richards slavno objavio vijest o grupnom posjedovanju droge, je li to ikada utjecalo na vaš nastup?
Moguće (Smijeh)

Ne sjećaš se?
Ne, ali..znaš, što se mene tiče, ja ne volim nastupati pod utjecajem droga. Uvijek mislim da je bolje ne uzimati drogu piti ni ništa. Neću reći da nisam nikad to učinio zato što jesam. Ali na neki način sam nakon nekog vremena i naučio, nije mi dugo trebalo da shvatim da to nije dobra stvar. Znaš, uzimanje droge u svrhu razonode je jedna stvar, ali uzimanje dok nastupaš na pozornici, ne mislim baš da je to dobro.

Za ovaj dokumentarac rekao sam već prije da je izvanredan, nije kao niti jedan drugi...Dolazi u DVD izdanju, ne?
Da, to će biti DVD i izlazi u lipnju, mislim. U njemu nema pripovjedača. Kada smo počeli razgovarati o tome s redateljem, raspravio sam to s njim i znaš, bio je skroz u istom filmu! Željeli smo da se publika osjeća kao da je u 1972. godini! Nisam želio da Keith i ja sjedimo u naslonjačima i pričamo, pokazujemo gitare na kojima smo svirali. Vidio sam mnogo takvih dokumentaraca. Oni na neki način idu po formuli. Pa sam rekao, želim da gledatelj osjeća da je tamo, u tom vremenskom okviru koliko je god moguće. Pa smo iskoristili gotovo 90% materijala iz tog vremena i samo mali dio iz sadašnjosti. I na taj način, način kako se te dvije stvari uklapaju zajedno, na neki način dobiješ vibru iz tog vremena.

Kako ste izabrali ime?
Kako smo izabrali ime? Bože, to je već izgubljeno u magli vremena. Uzeli smo ga iz poznate blues stvari Muddy Watersa koja se zove „Rolling Stone Blues". Muddy Watters je bio jedan od naših velikih heroja. I poznati blues pjevač. Pa smo izvodili i neke njegove stvari. I tako uzeli i ime.

Koje grupe ili pojedinci su utjecali na tebe kao mladića? Je li netko imao utjecaj?
Mnogo ljudi je imao utjecaj. Znaš, uz život u Engleskoj, nije bilo tako lako asimilirati vrstu glazbe koju sam volio. Neke američke zvijezde su znale povremeno doći. I znaš, stvarno si trebao biti u toku da bi znao kada tko dolazi i slično, jer tada nije bilo interneta da saznaš.

Volio sam jednog od ranijih posjetitelja Engleske, zvao se Big Bill Broonzy koji je bio blues pjevač, ali je također i svirao gitaru sa 12 žica. Također nas je znao posjetiti i Leadbelly. Znali su svirati na televiziji, na nacionalnoj televiziji! To je bilo, znaš, nešto što se nije viđalo u Americi jako često.

Jesu li gitaristi imali veliki utjecaj na tebe?
Jesu. Muddy Waters imao je velik utjecaj, pa neki rockeri, više kao Little Richard i Buddy Holly. I Elvis, naravno.

Jesu li vam Beatlesi bili suparnici? Kako si gledao na njih?
Pa bili su, da, i suparnici i, koja bi bila prava riječ, hm? Mislim, također su nam i pokazivali put, jer su bili prvi te vrste.

Znači na neki način si ih obožavao?
Obožavao sam ih jer nam "ugazili put" na mnogo načina. I, znaš, prvi su otišli u SAD. Pokazali su nam put. Bili su velike međunarodne zvijezde. Nitko od Engleza tada nije bio zvijezda izvan Engleske. Imao bi svoj mali pečat i to je bilo to. A Beatlesi su pokazali da možeš biti i međunarodno velik.

Jesi li ikad imao osjećaj da što god napravili na koncertu, da će sve biti lako? Kao, pa mi smo Stonesi!
Ne, ne, ne. Nikad to ne misliš. To se zna. Nikad to ne misliš, da će večeras biti lako.

Ali nikad ne osjećaš da je došlo do toga?
Ne, ne, ne. Ne, to je opasno. Nikad se ne osjećaš da je došlo do toga. Znaš, možeš čuti je li publika jako entuzijastična, jako glasna i super bučna, izgledaju kao da su na našoj strani, znaš, ili su pak užasno tihi. Onda misliš, trebam to riješiti.