Dan nakon uskršnjeg ponedjeljka. Naravno, uoči višednevnih praznika dosta ljudi zaboravi kupiti neke stvari nužne za kućanstvo. Znala sam da trebam omekšivač rublja i još neke stvari, no sve sam za svaki slučaj zapisala na komad papira koji sam strpala u džep i krenula u dućan stranog vlasnika, vrlo popularan medju građankama i građanima, gdje mogu kupiti sve što mi treba - od pseće hrane preko deterdženata do higijenskih i kozmetičkih potrepština.

Dan mi je bio neradan i u dućan sam krenula oko podneva, misleći da neće biti gužve, no  tamo je gužva uvijek, a atmosfera gužve i nestrpljenja bila je pojačana vrućinom zbog nepotrebnoga grijanja . Budući da stanujem nekoliko kuća dalje od dotičnog dućana, a tek sam se vratila iz šetnje s psom, na meni je bila prastara jakna u čije sam džepove strpala novac i popis potrebnih stvari koji sam nadrljala na komadić papira - tzv. šalabahter. Nisam ponijela nikakve identifikacijske dokumente.

Ušla sam u dućan, uzela kolica i počela pretraživati police. U jednom sam trenutku zaboravila što sve trebam kupiti, izvukla iz džepa šalabahter i sjetila se nekih stvari koje bih inače zaboravila, i gurnula šalabahter natrag u džep.

Nakon toga sam u kolica stavila omekšivač, sredstvo za tuširanje, sapun, hranu za psa i - s namjerom da kupim još ponešto - junački krenula prema blagajni.

Dobra vila i vještica

U tom se trenu predamnom stvorila „dobra vila" u liku djevojke u svojim dvadesetim godinama i zamolila me da s njom pođem u prostoriju sa strane. Na moje pitanje „zašto" nije odgovorila. Ušla sam s njom u prostoriju gdje me dočekala voditeljica smjene - „vještica" - i obavijestila me kako su kamere zabilježile da sam nešto ukrala. Na moje čuđenje (praćeno potpunim poniženjem koje sam se trudila ne pokazati), rečeno mi je kako sam snimljena da nešto stavljam u džep, te da će me pretresti.

Super, rekoh ja, samo izvolite, zapravo, pretrest ću se sama da se ne mučite. Uza svo poniženje koje sam trebala proživjeti, bio mi je nevjerojatan užitak istresti na pod dućana džepove pune papirića, kovanica od pet ili deset lipa, duhana ispalog iz presušenih kutija cigareta (sram me bilo, pušim), spajalica, kemijskih olovaka koje već odavno ne pišu i sličnih potrepština. Međutim - ama baš ničeg ukradenoga iz dotičnog dućana u mojim džepovima nije bilo, a torbicu i vrećicu nisam ni nosila.

Milosti ne tražim

„Oh, oprostite, gospođo", rekla mi je voditeljica smjene prijekorno gledajući dobru vilu koja me iz čista mira odvela u sobicu. „Kako da vam oprostim", pitam je, svjesna da bez ijednog identifikacijskog dokumenta ne mogu povući nikakve pravne konzekvence iz takve optužbe, a u glavi ionako nemam „sve bum vas tužil" ideologiju. „Možemo li vam se opravdati, želite li neki poklon?", pita vještica. „Od vas ne želim ništa nego da me pustite iz ovog sobička i da mi naplatite ono što sam kupila", kažem ja. „Pa nećemo vam naplatiti ništa od onog što ste kupili", kaže šefica, dok se dobra vila rumeni od stida u kutu sobička.

„Milosti ne tražim, niti bih vam je dala, draga gospođo", rekoh ja služeći se starom izrekom Rade Končara, efikasnom i pred suvremenim trgovačkim okupatorima. I - umjesto da im vratim sve što sam kupila, uredno sam na blagajni (doduše preko reda) platila sve što sam kupila i izašla iz trgovine koju teško da ću opet posjetiti.

Koliko nas je takvih, dragi sunarodnjaci, koji smo - ni krivi ni dužni - a priori bili smatrani lopovima i našli se optuženima za krađu u dućanu, i to u godinama kad više nismo ni osnovnoškolci niti gimnazijalci koji kradu čokoladice za gablec? Trebamo li to dopuštati?

Ne ponavljajte moju grešku

Ne trebamo, naravno. U gore opisanoj situaciji pogriješila sam ja. Prvo - jer nisam ponijela ni osobnu iskaznicu niti vozačku dozvolu. Drugo - jer nisam zvala policiju i optužila upravitelje dućana koji su me bez ikakva razloga optužili za krađu, pa makar naknadno predočila svoje dokumente budući da krađe nije ni bilo. Treće - jer nisam tražila imena djelatnice i voditeljice smjene. Četvrto, i najvažnije - što nisam bacila svu kupljenu robu na pod i poslala zaposlene tamo gdje im je mjesto.

No, kako god ja u toj situaciji postupila, ostaje nam pitanje koliko ćemo si bezrazložnih uvreda dopuštati i do kad ćemo dozvoljavati da nas vlasnici dućana stvorenih na Velikom Zapadu smatraju lopovima te kanimo li takav status zadržati i kad jednom, možda, uđemo u EU. Da sam danas pri optužbi za krađu osjećala ponos, a ne šok, upravitelji dućana bi se daleko lošije proveli.

Stoga, sugrađani i zemljaci, nemojte ponoviti moju grešku. U kupovinu uvijek ponesite osobnu iskaznicu, a ako vam se desi nešto slično, dignite nos do neba i ne dajte si soliti pamet od strane priučenih prodavačica i šefica smjene. Ostanite velikima, jer veliki i jeste. Voditelji dućana ne smiju vas bez opravdanja ispitivati u mračnim sobicama.

Štoviše, moraju biti počašćeni time što kod njih kupujete. Jer oni žive od vas, a ne vi od njih - radilo se o domaćim ili stranim dućanima. Kad nas već iskorištavaju, ne moraju nas još i vrijeđati, ni u metropoli niti izvan nje.