Deutschlandfunk: „Mein Kampf" je do 1945. tiskan u 12 milijuna primjeraka, a nakon rata je zabranjeno tiskanje novih izdanja. Tko je htio pročitati knjigu, mogao ju je naći u antikvarijatima, inozemstvu ili, u novije doba, na internetu. S početkom ove godine istekla su autorska prava i dozvoljeno je objavljivanje novih izdanja sporne knjige. Što očekujete da će se sad dogoditi?

Krüger: Pretpostavljam ništa posebno jer je tekst ionako dostupan na internetu. Dakle, svi koji ga žele čitati mogu to uraditi s par klikova na webu. Drugo, još ima mnogo starih izdanja kod građanki i građana u ovoj zemlji, najčešće su knjige zaboravljene na tavanu, a ponekad i svjesno sakrivene. I treće, ne mogu zamisliti da će neka veća izdavačka kuća koja se bavi stručnim knjigama u skorije vrijeme uvrstiti „Mein Kampf" u svoj program. Zato mislim da u dogledno vrijeme neće biti tiskanog izdanja, ali čak i ako ga bude, s tim se javno treba suočiti.

Nije li Mein Kampf već ranije trebalo dozvoliti tiskati? Jer uvijek vrijedi pravila da je najzanimljivije ono što je zabranjeno?

Točno, i Wolf Biermann (kantautor i disident iz Istočne Njemačke, nap. red. DW) je već pjevao o tome. Problem je što je tijekom desetljeća ova knjiga bila tabu i oko nje se razvio mit koji ta knjiga naravno ne zaslužuje. Ali zabrana, mit i tabu su upravo činili knjigu problematičnom zbog čega je ta stvar jednostavno odlagana i s njom se nitko nije suočio. S druge strane posebno u pedagoškoj diskusiji postoji kritika, a koju ja dijelim, da je razračunavanje s nacionalsocijalizmom previše reducirano na lik Adolfa Hitlera.

Mislite li da je „Mein Kampf" 70 godina kasnije i dalje knjiga koja može „zavesti" ljude ili je izgubila na atraktivnosti?

Ta knjiga je izrazito pisana u kontekstu jednog razdoblja. Hitler piše pod dojmom onog što je doživio u Prvom svjetskom ratu. Ta historijska perspektiva udaljava napisano od današnjih čitatelja. Zato mislim da je relativno neutemeljen strah da se čitanjem knjige može oživjeti zli duh Hitlera i nacionalsocijalizma. S druge strane, mi trenutno doživljavamo društvene lomove u kojima populistički i čak desno-ekstremistički stavovi dobivaju sve jaču podršku. Zato ovo ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo već tražiti javnu debatu, prekinuti šutnju oko ovog tabua. Mislim da smo danas, 70 godina nakon Hitlera, u stanju da se suvereno suočimo s poviješću, pri čemu ne smijemo izgubiti prosvjetiteljsku nit.

Ali to znači da se mi 70 godina kasnije i dalje trebamo baviti jednom loše napisanom, demagoškom i ubilačkom knjigom kojom su udareni temelji onoga što je kasnije brutalno provedeno u nacizmu.

Da, moramo, i mislim da se to već radi u mnogo škola. Mislim da su nacionalsocijalizam i Hitlerova politika uglavnom na odgovarajući način prikazani u nastavi povijesti. Tu je osvijetljen čitav sustav i način na koji je on nastao i ne pripisuje se sve Hitleru. To je važno jer Hitler nije bio sam. Bio je to čitav sustav koji se koncentrirao na rasnu politiku i holokaust. To je bio i ostao važan dio nastavnog materijala.

Ali Vi upravo imate personifikaciju kada raspravljate o „Mein Kampfa" koji je neka vrsta koncentrata Hitlerove teorije. Mnogi kažu da ne možete dobro objasniti historijske pojave suočavanjem s jednom lošom knjigom.

Upravo je to bila argumentacija nas u Saveznoj centrali za političko obrazovanje. Intenzivno smo se bavili činjenicom da istječu prava za knjigu i pitali kako da na to reagiramo. Došli smo do zaključka da preko Instituta za povijest izdamo historijsko-kritično izdanje s komentarima koje će doći barem do arhiva i biblioteka koje se bave tematikom. Važno je da profesionalci, multiplikatori, imaju pristup komentiranom izdanju (predstavljeno 8.1.2015., na 1.950 stranica u maloj nakladi, nap. red. DW).

Kako doprijeti do onih kojima su lik i djelo Adolfa Hitlera bliski i koji bi možda iz ovog suludog djela mogli usvojiti neke teze?

Ne smijemo se skrivati već moramo javno diskutirati. Moramo se baviti poviješću kroz školsku nastavu, medije, filmove. Vjerujem da nam i dalje treba aktivno sjećanje. To nije tema koje se može obraditi i onda odložiti već se s njom treba direktno suočavati, voditi kontroverzne debate, suočiti sa svim tim mitovima i tabuima i pri tome ne izbjegavati ni lik Hitlera. Tamo gdje ima smisla, izvori moraju biti dostupni. Ništa nan ne donosi nastaviti skrivanje i reći, na primjer, onaj tko tiska knjigu bit će optužen za raspirivanje mržnje. To bi bilo pretjerano. Autorska prava su relativno jako zaštićena, ali postoje dobri razlozi da historijski materijali postanu dostupni nakon 70 godina.