Spletom sretnih okolnosti, nedavno sam se iznova susreo s opusom suvremenog hrvatskog slikara Marijana Bingule ( rođen 1943.godine u Zagrebu ) i svakako sa znatiželjom razgledao brojna ulja i akvarele nastale u proteklim godinama dok su se upiti u meni umnažali.

Bingula je slikar jedinstvene atmosfere. Na njegovim slikama izvedenim u raznim tehnikama, i kada je motiv skupina kuća na vrhu brijega, ili kada vidimo praznu cestu koju uokviruju kuće, ili je to djelić prirode, jednostavan i lijep, gotovo uvijek opažamo, osjećamo, čujemo tu potpunu tišinu koja se nadvija iznad kuća, iznad promatrača, potpuni muk vlada volumenom i kao da se napokon susrećemo sa zaustavljenim trenutkom života, kada doista sve staje, i protjecanje vremena i nalet vjetra, jer jedno je razdobljezavršeno a drugo samo što nije otpočelo, a mi smo u samom središtu, između vremena, usječeni u zaustavljenu realnost.

Binguline slike na poseban i originalan način bilježe taj čudesni trenutak na razmeđi, kada sve miruje i ne znamo je li svijet ispred nas stvarno nestvaran ili neživo živ?

Je li to onaj trenutak potpune mirnoće prije udara orkana ili ona čudna tišina u kojoj se može nazrijeti nadolazeća opasnost ili je to onaj dosanjani trenutak kada smo sve nevolje ostavili iza sebe i u muku dosežemo mjesto spasa, oazu odmora, utočište za vlastito umorno tijelo i dušu?

I sve je to i sve nije.

Koliko god težimo dospjeti u mir i sigurnost, on istodobno označava i kraj naše aktivnosti, pokretljivosti, razmišljanja.

Zato slikar ostaje u tom neobičnom trenutku između dva svijeta, neodlučan na koju će stranu a taj se trenutak na njegovim slikama pretvara u vječnost, s lijepim, privlačnim elementima motiva u kojima svi mi možemo pronaći baš ono što nam treba i čemu uistinu težimo i odabrati stranu na koju ćemo krenuti.

Binguline slike su složene, naizgled je riječ samo o zabilježenim impresijama krajobraza ,ali one se mogu podičiti i svojim nesvakodnevnim arkadijskim karakterom. One su prije svega univerzalno lijepe, i tu svoju estetiku i ljepotu ne gube, bez obzira o kojem se motivu radilo.

Valja pripomenuti kako,osim krajobraza, Bingulin opus čini i ciklus Otočani, drukčije ustrojen, nadrealistički,s figurativno nefigurativnim motivima muških i ženskih likova, koji u specifičnim nošnjama djeluju gotovo kao skulpture, iznova, živo neživi svijet.

O Marijanu Binguli nećete naći puno podataka, osim mjesta i godine rođenja, podataka o završenoj Školi primijenjenih umjetnosti, i mnogih nezaboravljenih, još uvijek živih priča iz onoga vremena koje govore o njegovu izvanrednom talentu koji je odmah već na početku zasjao, i čiji sjaj traje svih ovih proteklih pet desetljeća u svakoj njegovoj slici. Još je živa legenda kako je mladom Binguli profesor Krsto Hegedušić rekao kako se on „rodio kao gotov slikar", i da na Akademiji likovnih umjetnosti nema što više naučiti.

Premda o Binguli nema puno podataka u novinama, literaturi, na internetu, s njegovim slikama možete se sresti kod brojnih kolekcionara.

Bingula je dosta i izlagao, kloneći se prestižnih mjesta.

Bingula je sudjelovao i u radu kolonija, nizu humanitarnih aukcija i izložaba.

Radoznalo promatram brzopotezne efektne akvarele, cijeli svijet naše okolice u nekoliko poteza, složenu strukturu ulju, odmjeren kolor, nenametljiv i promišljen, u kojem možete nazrijeti samozatajnost slikara.

Pronalazim ipak nekoliko osvrta o djelu, o opusu Marijana Bingule. Bez ikakve sumnje, riječ je o zanimljivom i kvalitetnomslikaru, o opusu koji ima čvrsto mjesto u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti druge polovine dvadesetog stoljeća. Tome u prilog svjedoče i njegova brojna djela većinom u privatnim kolekcijama ali i sjećanja onih koji su ga poznavali i cijenili njegovo likovno djelo.

Opus Marijana Bingule bio bi zanimljiv i današnjoj publici, prije svega kao likovno djelo očuvano svih tih godina od upliva trendova, pomodarstva i mijena, pritom dosljedno svjedočeći o samoj biti slikarstva, izvornom talentu i njegovu „proizvodu". Bingulin omiljeni motiv zaustavljenog trenutka tišine u nepoznatom krajobrazu izaziva u promatraču mnoštvo emocija, u susretu s Bingulinim slikama čovjek ne može ostati bez reakcije i sam poželi uroniti u volumen slike, zaogrnuti se prozirnim plaštem tišine i svekolikog sklada, i tamo što duže boraviti.