Nedavno je objavljen roman Zahara Prilepina "Manastir", u prijevodu Ive Alebića s ruskoga jezika, u Biblioteci 100 slavenskih romana (Međunarodna zaklada Forum slavenskih kultura sa sjedištem u Ljubljani, povezuje 300 milijuna Slavena iz deset država članica: Bjelorusije, Bosne i Hercegovine,Bugarske, Crne Gore,Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Ruske Federacije,Slovenije, Srbije i Ukrajine,kao i triju država promatračica:Češke, Poljske i Slovačke.)

Vrlo opsežna proza (gotovo 850 stranica) Zahara Prilepina Manastir govori o manastiru,u kojem su donedavna živjeli monasi, da bi ga nova sovjetska vlast pretvorila u logor, okružen Bijelim morem, šezdesetak kilometara udaljen od Arhangelska, u žici i posvećenog preodgajanju novoga čovjeka.

Poslije Baranovskoga, Kiša, Mihailovića i niza osoba koje se uspjele pretočiti svoja sjećanja u jeziva svjedočanstva i na našim ali i drugim prostorima ili su otvarali svoju izmučenu memoriju televiziji i radiju, čitatelj se svaki puta zgrozi i pomisli, što je to u čovjekovoj psihi, što ga to tjera da se tako neljudski ponaša prema drugom čovjeku?

Zahar Prilepin progovara o muci, o neljudstvu, o zaluđenosti u ime nečeg višeg koja „opravdava" mučitelje i njihove metode u borbi do ostvarenja krajnjega cilja, do uništenja onoga drugoga, do nestanka onih drugih.

Užasno.

I sve je to čovjek.