U selu Maloula žive ljudi koji govore jezikom Isusa Krista. Iako je govornika aramejskog preostalo još 15.000 trude se da im jezik ne ode u zaborav. Tome pomažu i starokršćanski korijeni njihova sela, povezani s prvom mučenicom Sv. Taklom.

Maloula je sirijsko selo smješteno sjevero-istočno od Damaska, glavnog grada Sirije na nekih 60-ak kilometara udaljenosti. Selo je okruženo kalamonijskim brdima koja su dio šireg Kalamonijskog lanca, a nalazi se na 1500 metara nadmorske visine.

Njene kuće jedine su u Siriji građene na stijenama, jedna iznad druge gdje zajedno tvore oblik amfiteatra kroz koji su ceste toliko uske i nedovoljne da na prvi pogled sve zajedno izgleda kao ogromna košnica.

Unutrašnjost tih kuća nije ništa drugo nego nadograđena špilja u kojoj stanovnici pronalaze utočište, dom. Na stijenama i pećinama iznad sela lako su prepoznatljivi znakovi križa iz antičkih vremena.

Na tim su mjestima prvi kršćani pronalazili zaklon pred nesmiljenim rimskim progonima. Priča sela Maloule seže do najranijih, mističnih kršćanskih vremena.

Sveta Takla rođena je u gradu Ikonija u poganskoj obitelji. Kao mlada djevojka slušala je propovijedi Sv. Pavla i riječi iz Biblije. Te riječi doprle su joj do srca što se nikako nije svidjelo njenoj obitelji, a pogotovo njenom utjecajnom ocu. Naređeno je da se Takla spali na lomači u srcu grada.

U trenutku lomače nebo se napunilo oblacima i ugasilo tek planuli oganj. Zaprepaštena rulja razbježala se svojim kućama, a Takla je bila spašena. No njeni jadi tek su počeli. Razjareni otac nije prestao progoniti je.

Potjera je trajala mjesecima i preko najviših planina i Kalamonijskih brda mlada je mučenica uspjevala pobjeći. U blizini današnje Maloule Takla je pronašla špilju u koju se sakrila, a po legendi preživljavala je od malenog izvora vode, trave i molitve. Njena prisutnost okolne je seljane učinila znatiželjnima pa su povremeno počeli dolaziti na njene propovijedi.

Izvorom iz blizine krstila je svaku osobu koja je to zatražila i ujedno je liječila svakog bolesnika koji bi joj prišao. Riječ se ubrzo proširila i svi su počeli dolaziti ka Sv. Takli po izliječenje. Ubrzo su joj nadjenuli ime „Majka bolesnih" (ma aloul na arapskom) i tako je cijela regija nazvana njenim imenom.

Utočište u Malouli pronašao sam upravo u samostanu Sv Takle. Samostan je navodno na mjestu gdje je svetica pokrštavala seljane, a u blizini je i izvor iz kojeg je to radila. Časne sestre su gostoljubive i za uzvrat se traži samo dobrovoljna donacija. Od donacija dobar dio ide za pomoć nekoliko siromašnih obitelji i za siročad koja živi u samostanu, a jedan dio i za obnovu samostana. Seljani Maloule koji žive „vani", a takvih je mnogo, daju izdašne i bogate milodare. Datuma 24. 09. svake se godine okupi svita na dan Sv. Takle. Tad dođe i mnogo iseljenika, a sobe samostana prepune su hodočasnika.

U bližoj prošlosti u selu je osnovan „Institut aramejskog jezika". Međutim u tjedan dana, koliko sam ga posjećivao non-stop je bio pod ključem. Možda još nisu krenuli s proučavanjima? U vrijeme Isusa Krista aramejski je bio jezik cijelog Bliskog Istoka.

Počeo je propadati s napredovanjem Islama, a samim tim i arapskog. Danas je to jezik u izumiranju. Zapadno aramejski jezik materinji je malom broj ljudi od kojih većina živi u selu Maloula i u susjednim selima Bakha i Jubbadin.

Jezik postoji samo u govoru pa je podložniji mijenjanju ali stanovnici Maloule sa srcem se trude da ne ode u zaborav. U novije vrijeme iskrsnula je i knjižica gdje je na temelju staroaramejskog alfabeta stvoren alfabet jezika Maloule. Iako bez pisane tradicije stanovnici sada imaju i to bitno sredstvo za očuvanje jezika. Na preporuku autora svakoga dana napišu barem deset riječi ne bi li naučili svoje novo pismo.

Iako uz dva jezika, nekoliko religija, katoličkom i pravoslavnom crkvom te đamijom selo živi u največoj mogućoj slozi. „Ima nas 80 % kršćana i 20% muslimana ali svi živimo ko braća" ponosno kaže prodavač u suvenirnici pored samostana. Centrom dominira đamija ali odmah pored nje rimokatolička je crkva. Pravoslavne crkve i samostani nalaze se bliže stijenama. Prodavač iz šale zna reći kako je jedina razlika između kršćana i muslimana Maloule ta da muslimani vino piju u kući, a kršćani ga mogu piti i vani. Iz dučana i kršćanskih kuća najčešće se čuju pozivi na pravo domaće vino.

Probao sam ga u nekoliko različitih trgovina i u svakoj je imalo isti okus: slatkasto vino boje krvi. Iako svatko kaže da ga radi sam izgleda da ga svi prave zajedno ili dodaju neku istu kemikaliju. Ipak treba zadovoljiti potrebe turizma koji ovdje prodire na velika vrata.

Postoji strah da će u skoroj budućnosti masovni turizam iskvariti duh ovog pitoresknog sela i pretvoriti ga u selo apartmana. Dosta dobar pokazatelj takvog razvoja događaja je hotel s 4 zvjezdice smješten na stijeni iznad sela, odmah pokraj kipa majke božje, ograđen velikom željeznom ogradom. Arhitektonsko rješenje koje ne bi prošlo niti u hrvatskoj; na Cvjetnom trgu ili na otoku Viru.

Ljeti je vrijeme ugodno ali zima je u brdima Maloule puno hladnija od generalne predodžbe o Bliskom Istoku. Preko dana se izmjeni nekoliko kišnih i sunčanih trenutaka, a temperatura se noću spušta između 5 i 10 stupnjeva. Često padne i snijeg. U takvoj atmosferi pomalo je dosadno preko dana, a preko noći je pravo odbrojavanje minuta, pogotovo kada znadete da se samostan zatvara u 8 sati. Sobe jesu prostrane i bijele ali za moj ukus ipak je premalo akcije. Jedne većeri potražio sam voditeljicu samostana. Časna je otvorila vrata i zaškiljila na milodar, dala mi karticu s molitvama i rekla „Pođi u miru".