U Sjedinjenim Američkim državama u toku je rasprava između znanstvenika i ekoloških aktivista oko toga treba li kod atlantskog otoka Martha's Vineyard u državi Massachusetts ispustiti u kontroliranim uvjetima 60.000 galona natrij hidroksida s ciljem vezivanja ugljika kojim je ocean zasićen, a čime bi se promjenom pH vrijednosti oceana (kiselost/lužnatost) smanjila njegova kiselost što bi teoretski omogućilo da ocean upije više ugljika iz atmosfere nego što to trenutno radi zbog razine pH vrijednosti odnosno zbog zakiseljavanja oceana.

Prva faza eksperimenta uključuje postupno ispuštanje 6600 galona otopine natrijevog hidroksida otprilike 9,5 milja južno od Nomanove zemlje. Otpuštanje bi trajalo oko 90 minuta, a zatim bi se pratilo do pet dana.

Veliki eksperiment

Druga faza podrazumijevala bi raspršivanje više od 60.000 galona, ali iduće godine. Prva faza uključivala bi raspršivanje otopine razrijeđene vodom u kojoj je 50 posto natrijev hidroksid; istovremeno se raspršuje s drugom vodom razrijeđenom otopinom koja je tri posto Rhodamine WT, ružičasta ili tamnocrvena boja koja se koristi za praćenje kretanja. Alkalnost bi bila raspršena u krugu radijusa od 250 metara. Znanstvenici bi mogli mjeriti promjene u pH, alkalnosti i otopljenom ugljiku oko 36 do 48 sati i pratiti mrlju boje malo dulje.

Tim je prethodno testirao učinkovitost markera za označavanje vode u kolovozu 2023. Ako početni dio eksperimenta prođe dobro, druga faza bi se dogodila sljedećeg ljeta u Wilkinsonovom bazenu, u zaljevu Maine, 38 milja sjeveroistočno od najbliže obale Cape Coda. Ova faza bi uključivala 66.000 galona natrijevog hidroksida diseminiranog tri do šest sati i praćenog oko 14 dana.

Poboljšanje alkalnosti (lužnatosti) oceana (OAE) koristi prirodni proces za uklanjanje ugljičnog dioksida iz atmosfere dodavanjem alkalne otopine na površinu mora. Razina kiselosti/lužnatosti) (pH oceana) upravlja njegovom mogućnošću preuzimanja stakleničkog plina ugljičnog dioksida iz atmosfere, navode autori i dodaju:

"Zapravo, ocean je prirodno apsorbirao čak jednu četvrtinu do jedne trećine ljudskih emisija od zore industrijskog doba. Sposobnost oceana da preuzme toplinu i ugljik iz atmosfere pomaže u regulaciji klimatskog sustava i spriječila je mnogo veća povećanja temperature tijekom prošlog stoljeća. Ali, to je također uzrokovalo postupno zakiseljavanje oceana, potencijalno uzrokujući ozbiljne utjecaje na vrste i ekosustave diljem svijeta".

Ugljični dioksid u atmosferi

Dok su smanjenja emisija ključna za minimiziranje ljudskog utjecaja na Zemljinu klimu, posljednjih je godina postalo jasno da se drastična smanjenja emisija moraju nadopuniti naporima da se aktivno ukloni postojeći ugljični dioksid iz atmosfere kako bi se ispunili međunarodno prihvaćeni ciljevi navedeni u Pariškoj klimi Dogovor i ponovno potvrđen na završetku konferencije UN-a o klimi COP28 u Dubaiju.

S tim konceptualnim, znanstvenim i političkim okvirom Znanstvenici s Cape Coda žele ispustiti 60.000+ galona natrijevog hidroksida u ocean u eksperimentu za sanaciju klimatskih promjena. Protiv projekta su ekolozi i ribari koji ne prihvaćaju ovaj eksperiment, a koji bi se, osim ovog mjeseca, nastavio i sljedećeg ljeta na drastičnijoj razini...

Prijatelji Zemlje jedna je od desetaka skupina koje su pisale Američkoj državnoj agenciji za zaštitu okoliša protiv projekta. Protivnici projekta ističu kako je povećanje alkalnosti oceana - proces koji dodaje alkalne tvari u morsku vodu kako bi se promijenio pH i povećao prirodni ponor ugljika u oceanu - "pod moratorijem prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti zbog rizika i neizvjesnosti koje te tehnologije sa sobom nose bioraznolikost i ekosustavi".

Prijatelji Zemlje prosvjeduju

"Natrijev hidroksid je nevjerojatno opasna tvar", rekao je Benjamin Day, viši aktivist Prijatelja Zemlje za Herald, a prenosi Phys.org: "Uzrokuje kemijske opekline ako dotakne vašu kožu ili morske životinje. Mislimo da je bacanje desetaka tisuća galona toga u ocean loša ideja".

Natrijev hidroksid može biti opasan za ljude i životinje kada je u visokoj koncentraciji. Međutim, postoje i bezopasne upotrebe natrijevog hidroksida. U istoj državi, Massachusetts, velika vodoopskrbna firma Tisbury Water Works, na primjer, koristi natrijev hidroksid od 13 ppm za podizanje pH vrijednosti gradske vode za piće s oko 6,5 na 7,5. Čini vodu manje kiselom i sigurnijom za piće.

Stoga mnogi znanstvenici stoje na poziciji da ovako predloženi eksperiment ne mora biti opasan, ako se natrij hidroksid koristi kao pH balanser. U ovom eksperimentu, istraživači procjenjuju da će unutar jedne minute nakon raspršivanja, natrijev hidroksid biti 21 ppm, a zatim 9 ppm nakon prvog sata.

Znanstvenici su zamislili raspršivanje natrijevog hidroksida tako da se baza brzo razrjeđuje i da je unutar standarda sigurne vode za piće u roku od nekoliko minuta. Očekuju da će razine pH biti ispod devet unutar otprilike 30 sekundi do minute te da će biti vrlo ograničen utjecaj na okoliš.

Izvedbeni plan ovog eksperimenta podrazumijeva, dakle, polagano ispuštanje natrij hidroksida na površinu oceana (jer je nužno da ova lužina vrši interakciju s atmosferom u kojoj se CO2 nalazi).

Poštivanje protokola?

Znanstvenici obećavaju da će projekt "djelovati unutar pH raspona koji se smatra sigurnim za život u vodi (i) održavati stroge protokole za praćenje okoliša". Znanstvenici će zatim stalno pratiti lužnatost, "koristeći niz instrumenata, senzora i opreme za uzorkovanje."

"Rezultati ovih napora praćenja omogućit će neka od prvih mjerenja sigurnosti OAE u vodi", kazali su znanstvenici za medije, "uključujući njegov utjecaj na kemiju vode, morsku hranidbenu mrežu i veće organizme kao što su kopepodi".

Ribari diljem regije boje se kako bi eksperiment mogao utjecati na njihove aktivnosti. Primarni strah je da se "projekt radi na brzinu i bez odgovarajućeg nadzora". Dakle, problem nije u tome da ekolozi i ribari ne vjeruju znanosti, već ne vjeruju političkom i društveno odgovornom nadzoru za realizaciju ovako opasnih projekata.

Čišćenje oceana

No, s druge strane ovaj projekt jako je važan za nove spoznaje o tome kako možemo ukloniti CO2 iz oceana i atmosfere. Natrijev hidroksid nije jedina tvar koja se može koristiti za povećanje alkalnosti oceana. Druge tvrtke i subjekti također testiraju magnezijev hidroksid i alkalni pijesak. Natrijev hidroksid odabran je za ovaj projekt jer materijal ima vrlo ograničene koncentracije drugih metala. Visoka čistoća osigurava maksimalnu sigurnost, dok drugi materijali mogu ostaviti štetnije dugoročnije posljedice unošenjem novih metala u neki ekosustav.

Ocean prirodno apsorbira oko 30 posto emisija ugljičnog dioksida iz atmosfere, ali dodavanje baze, u ovom slučaju natrijevog hidroksida, na površinu vode ubrzalo taj proces.