Iako je kao producent iznimno produktivan i uspješan, o čemu dovoljno govore serijali „Taxi", „Transporter" i „Taken", kao redatelj Luc Besson u 21. stoljeću nije snimio ništa vrijedno spomena pa je neočekivani komercijalni uspjeh SF trilera „Lucy" (u svjetskoj distribuciji napravio je promet veći od 270 milijuna dolara, dok je budžet filma iznosio tek 40 milijuna) ponovno skrenuo pažnju na ovog autorski već odavno otpisanog redatelja.

Kako ste već sigurno iz foršpana mogli shvatiti riječ je o djevojci (Scarlett Johansson) koja je stjecajem bizarnih okolnosti izložena djelovanju droge koja enormno povećava kapacitete, odnosno iskoristivost našeg mozga kojeg inače, navodno, koristimo svega 10 posto. Nagli rast inteligencije daje joj neslućene mogućnosti učenja, upravljanja vlastitim tijelom, ali i materijom oko nje, ukratko ona sve osjeća, čuje i pamti te štonobisereklo, ubija pogledom. Dobro, možda ne baš pogledom, ali već malim pokretom ruke šalje ljude u zrak. Za sve znanstvene frikove kojima je mozak već zamalo eksplodirao od muke, vrijedi reći kako je doista nevjerojatno s kakvom lakoćom Besson znanstveno-fantastični film koncipira na mitu, lažnoj pretpostavci o tome da ljudi koriste samo 10 % svog mozga, za koji je potrebno manje od 5 minuta guglanja da bi se utvrdilo kako je riječ o običnoj budalaštini. No, ta kombinacija pretencioznosti i krajnje površnosti rezultira pompoznom banalnošću koja zapravo najbolje opisuje cijeli Bessonov ajmoreć opus.

Ako ste se, ipak, u stanju ne nervirati zbog toga što je znanstvena pretpostavka na kojoj je film zasnovan idiotarija, a većina SF frikova to nije, onda je „Lucy" u prvom dijelu gotovo simpatična razbibriga koja s vremena na vrijeme nudi i poneku guilty pleasure scenu, poput sulude vožnje Parizom kakve inače Besson zahvaljujući serijalu „Taxi" odrađuje lijevom rukom. No, kako Lucy postaje pametnija, tako film postaje sve gluplji.

Cijeli tekst o filmu „Lucy" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.