Izgleda da je postalo moderno raditi minimalističke eksperimente na filmu, filmske monodrame, šta već. Tako smo imali Sandru Bullock u svemiru (Gravity), dječaka i tigra na splavu (The Life of Pi), Roberta Redforda na moru (All Is Lost) i Paula Walkera u bolnici usred uragana (Hours). U pitanju su filmovi različitih budžeta, ambicija, dometa, pa i uspješnosti, ali zajedničke su im dvije stvari: premisa je krajnje jednostavna i u potpunosti ovise o glumcima.

Znate za onu izreku da je neki glumac toliko dobar da biste ga mogli gledati kako čita telefonski imenik. Locke ima sličnu premisu: frajer vozi po autocesti i sve vrijeme telefonira. Fora je u tome da je Tom Hardy toliko dobar glumac da nam niti jednog momenta nije dosadno dok ga gledamo kako to radi. Njegov Ivan Locke je neobičan, jedinstven i potpuno zaokružen filmski lik.

On je građevinski inženjer, precizan, metodičan, odgovoran i ima sve isplanirano unaprijed. Sposoban je snaći se u novonastalim okolnostima. Govori tiho, gotovo nikad ne podiže glas, čak i kad njegov sugovornik pizdi na njega. I na privatnom planu je takav, korektan suprug, dobar otac, a njegova jedina očita mana je da mu je stalo više do zgrada koje gradi nego do svojih najbližih. Međutim, Ivan je prije nekoliko mjeseci napravio grešku zbog koje se ove noći mora voziti od Birminghama do Londona, grešku koja će iz temelja promijeniti njegov sređeni život.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu