Sebični ljudi svima idu na živce, no kad malo bolje razmislimo, sigurno ćemo pronaći situaciju u životu kad smo i mi bili sebični, i to bez nekog posebno dobrog razloga tipa golog opstanka.

Upravo je takvo ponašanje jedan od glavnih razloga što govorimo o krizi morala, no grupa biologa tvrdi da je to isključivo posljedica utjecaja okoline i da ljudi, zapravo, imaju gen nesebičnosti te da je takvo ponašanje zapravo urođeno.

Teorija tvrdi da ljudi svoj razvoj duguju radu u grupama i da je upravo to urođeno, a ne sebična briga za samoga sebe. Teoriju pokušavaju dokazati i na modernim ljudima, u malom mjestu Binghamton u državi New York, gdje je pokrenuto nekoliko projekata od uređenja parkova do nagrađivanja školske djece za grupni rad.

Teorija sebičnosti koja se svakodnevno provodi u praksi i koja je prozvela nebrojene vođe, menadžere i političare čija je jedina pogonska snaga bila sebičnost i briga za vlastite interese zapravo je posljedica odgoja.

Prema njima, jedinka se može razviti jedino kao koristan član grupe, a suradnja je ključ prilagodbe naše vrste uvjetima života. Znači, sebičnost može pobijediti suradnju unutar grupe, no grupe koje kvalitetno surađuju uvijek će pobijediti grupe sebičnih pojedinaca.