Kisnopopodne.blog.hr napisao je, u pomalo prustovskoj maniri, post o mirisima:

‘Sjećam se kako nam je jednom profesor iz biologije u drugom razredu (a tada se baš to uči) pričao kako kukac na Jordanovcu može osjetiti i biti privučen mirisom kukca iste vrste na Črnomercu. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da barem ja to mogu. Ali kako su godine prošle, shvatio sam da sam veoma olfaktivna osoba - mirisi su ono što ja pamtim. I vjerojatnije je da ću se nekoga sjetiti po njegovom mirisu, nego po licu. Lica se mijenjaju, a ja ih zaboravljam. Kao i glasovi. No miris uvijek ostaje isti. I ne, ne govorim o parfemima, govorim o mirisu. Isto vrijedi i za stvari, iako je kod ljudi to osobnije, intenzivnije, a kod svakog pojedinca drugačije. Ne, nisam Nos. Oni su poučeni da se ne zablokiraju u svemu što namirišu. Ja se brzo zasitim, a onda moram stati. Ne znam događa li vam se to ikada, ali u zadnje vrijeme mi upravo taj noćni zrak paše - čist je, svjež.’  (METRO)