« Svijet
objavljeno prije 11 godina i 10 mjeseci

Kroji li Kosovo novu kartu svijeta?

Nakon proglašenja Republike Kosova, Europu bi mogao zahvatiti domino-efekt priznavanja neovisnosti

Fotografija vijesti
Više o

Kosovo

,

separacija

,

neovisnost

Proglašenjem neovisnosti, Republika Kosovo od ponedjeljka je 194. država svijeta. Dok su se svjetske vlade interesno podijelile oko priznanja nove države, na dosad tinjajućim svjetskim žarištima strasti su se razbuktale.

Kada bi se svi teritoriji na kojima obitava značajan postotak neke etničke skupine s izraženim separatističkim pokretom uspjeli izboriti za neovisnost, danas bi na svijetu bilo tristotinjak država. U nekima od njih interes za neovisnošću među stanovništvom je posve zanemariv, primjerice u Francuskoj Gvajani. S druge pak strane, u nekim je zemljama politička i vojna represija središnje vlasti tako snažna da praktički nema nikakvih šansi za odcjepljenjem, na primjer u Tibetu. Ipak, nakon Kosova za neke bismo zemlje mogli reći da su ‘tik do neovisnosti’, pa analitičari u nadolazećem vremenu očekuju intenzivnije djelovanje separatističkih politika diljem svijeta.

Kosovo da, Palestina ne?

Kosovo uistinu jest presedan, ako ne po pravnom statusu i pitanjima sukcesije bivše Jugoslavije, onda zacijelo po reakciji međunarodne zajednice. Izuzev Vatikana koji ima status stalnog promatrača, punu afirmaciju svaka nova država dobiva tek ulaskom u Ujedinjene narode. To je razvidno iz činjenice da, unatoč priznanju dijela članica UN-a, neke zemlje još nisu dosegle konačan cilj jer nisu u članstvu te najveće svjetske organizacije.

Primjerice, Tajvan su priznale 24 države, Zapadnu Saharu njih čak 46, Sjeverni Cipar je priznala samo Turska, a nakon proglašenja neovisnosti 15. studenoga 1988. Palestinu je do danas priznalo više od sto država, uključujući i bivšu Jugoslaviju. No, svima njima zajedničko je jedno - ne priznaje ih barem jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti koje imaju povlašteno pravo na veto.

Europa je suočena s dva paralelna procesa. Integracijski se očituje širenjem EU, a drugi težnjama mnogih naroda da budućnost na ujedinjenom kontinentu ostvare kao zasebni entiteti. 

Sjedinjene Države u suradnji s Europskom unijom dosad su demonstrirale svoj presudni utjecaj na kreiranje svjetske politike do te mjere da se sam pojam ‘međunarodna zajednica’ mogao primijeniti jedino ako bi one bile uključene u odlučivanje. Palestinski čelnici ističu kako ‘Amerikanci smatraju da Kosovo treba priznati zbog potpore više od 90 posto Albanaca, iako se Srbija s time ne slaže; dok su se sasvim drukčije ponašali u njihovom slučaju’.

Pet de facto neovisnih

U slučaju Kosova prvi je put došlo do prave pat-pozicije u kojoj Amerika nema jednoglasnu potporu svih članica Europske unije, a usto Rusija i Kina na ovom slučaju žele povećati svoj međunarodni utjecaj i snagu, poručujući Americi kako se nijedno svjetsko pitanje ne može riješiti bez njihove suglasnosti. Sasvim je sigurno da će i jedna i druga staviti veto na prijem Kosova u UN.

Poseban je slučaj pet zemalja koje su već duže vrijeme de facto neovisne budući da potpuno kontroliraju svoj teritorij, ali ih ne priznaje nijedna država. To su Abhazija i Južna Osetija, formalnopravno u sastavu Gruzije, Nagorno Karabah s armenskom većinom u sastavu Azerbajdžana, Pridnjestrovlje s rusko-ukrajinskom većinom u sastavu Moldavije, te Somaliland u sastavu Somalije. Brojni svjetski čelnici pribojavaju se kako bi upravo te zemlje prve mogao zahvatiti domino-efekt priznavanja neovisnosti, čime se mijenjaju geostrateške, vojne i ekonomske pozicije velikih sila. Iako su tako najavili, predstavnici Europske komisije teško će uvjeriti Rusiju kako je Kosovo jedinstven slučaj koji se neće odraziti na integritet bivših sovjetskih republika.

GRENLANDŽelju za odcjepljenjem od Danske već su najavili Farski otoci koji imaju vlastiti identitet i jezik srodan islandskom, kao i Grenland gdje su većina stanovnika Inuiti čiji je jezik ‘kalaallisut’ danas posve standardiziran.Ne treba stoga čuditi ni negodovanje brojnih država članica EU koje će se suočiti sa zamahom djelovanja separatista na svome teritoriju, koji ovaj put osim javnih prosvjeda ili eventualno bombaških napada imaju još jedan adut u rukama -pravni argument koji se svodi na pitanje: Ako može Kosovo, zašto ne možemo i mi?

Baskija je regija u današnjoj Španjolskoj u kojoj već desetljećima jača pokret za odcjepljenjem. Djelovanje terorističke skupine ETA (Euskadi ‘ta askatasuna, što znači ‘Baskija i sloboda’) za sobom je ostavilo više od 800 poginulih u nasilnim akcijama, što otežava poziciju umjerenijih separatista. Danas većina baskijskih stranaka otvoreno traži neovisnost, unatoč brojnim zakonima koji im omogućuju široku autonomiju i dvojezičnost.

Druga španjolska autonomna zajednica, u kojoj su tek nešto manje izražene težnje za neovisnošću, jest Katalonija na sjeveroistoku zemlje, s glavnim gradom Barcelonom. Usto, Katalonci čine većinu stanovništva i na Balearima. Ako bi Baskija i Katalonija postale neovisne, njihovim bi putem mogla krenuti i treća regija koja ima svoj jezik i određen stupanj političke autonomije, Galicija na samom sjeverozapadu Španjolske.

Kraj Velike Britanije?

Belgija je već dugo na rubu podjele na sjeverni dio, Flandriju u kojoj se govori flamanski dijalekt nizozemskog jezika, te Valoniju na jugu, s većinskim francuskim stanovništvom. Dok brojni Valonci vide svoju budućnost u priključenju Francuskoj, sami Francuzi nisu pretjerano oduševljeni time. S druge strane Nizozemci bi se rado ujedinili s Flandrijom, ali Flamanci imaju snažan nacionalni identitet, a postali su i jedna od najbogatijih europskih regija pa bi rado ostali neovisni.

Separatisti su sve glasniji i u Škotskoj koja je vjerojatno jedina zemlja svijeta koja ima dva nacionalna jezika - scots koji se razvio iz srednjoengleskog, te škotski gaelski koji pripada skupini keltskih jezika. Škotska nacionalna stranka u svom programu vidi Škotsku kao nezavisnu republiku unutar Europske unije. U tom slučaju neovisnost bi mogao zatražiti i Wales, koji je zahvaljujući afirmativnoj britanskoj politici uspio sačuvati nacionalni identitet i jezik. Tako bi Engleska (p)ostala zasebna država, a čak bi se i otok Man, koji također ima svoj jezik, rado vidio među neovisnim državama. U takvom scenariju Sjeverna Irska vjerojatno bi se priključila Republici Irskoj, što bi teško prošlo bez snažnog otpora engleskih ultranacionalista.

Unatoč snažnom francuskom centralizmu, tamošnja se vlast sve teže nosi i s težnjama za neovisnost Korzike, otoka koji im je 1768. godine prodala tadašnja Republika Genova.

Korzikanci također imaju vlastiti jezik koji još samo talijanski lingvisti smatraju dijalektom talijanskog. Ipak, s vremenom su izblijedjele separatističke težnje u Bretanji, sjeverozapadnoj francuskoj regiji u kojoj izumire keltski bretonski jezik. Neovisnosti se raduju i Frizijci koji žive na području Njemačke i Nizozemske u kojoj se nalazi Friesland - jedina službena regija u kojoj oni čine većinu stanovništva.

Mnogo je ozbiljnija situacija u Moldaviji u sklopu koje se, s istočne strane Dnjestra uz granicu s Ukrajinom, nalazi tzv. Pridnjestrovska Moldavska Republika s glavnim gradom Tiraspolom. U njoj dvije trećine stanovništva čine Rusi i Ukrajinci koji su tijekom 1992. pokrenuli otvoreni rat koji je rezultirao potpisivanjem primirja nakon čega je Moldavija praktički ostala bez tog dijela teritorija.

Druga zemlja na području Moldavije je Gagauzija s glavnim gradom Komratom. Ondje većinu čine Gagauzi, turkijski narod kojem je, nakon četiri godine sukoba, moldavski parlament 1994. odobrio posebno pravo na samoodređenje po kojem bi se mogli odcijepiti ako se Moldavija priključi Rumunjskoj.

Budući da Rusi čine čak 80 posto stanovništva nuklearne i vojne velesile Ruske Federacije, gotovo nijedna od 21 autonomne republike nema veće izglede za neovisnost. Nakon dva rata ruske su vlasti potpuno vratile nadzor nad Čečenijom, pa je ta kavkaska republika danas dalje od neovisnosti nego ikada dosad.

Veliki i mali narodi

Neovisnost Čečenije otvorila bi Pandorinu kutiju težnji za neovisnošću, pa bi tim putem mogle krenuti i druge republike, ponajprije Ingušetija i Tatarstan, što bi dovelo do nebrojenih sukoba u velikoj Rusiji u kojoj obitava više od 160 etničkih zajednica. S druge strane, kao odgovor na Kosovo Rusija bi u konačnici mogla priznati neovisnost Abhazije i Južne Osetije.

Krizna žarišta i dalje ostaju Sjeverni Cipar i Republika Srpska, a ne treba zaboraviti ni rumunjsku pokrajinu Transilvaniju u kojoj je većinsko mađarsko stanovništvo slavilo kosovsku neovisnost.

Srbiju bi dugoročno mogli destabilizirati i autonomaški pokreti u Vojvodini i na Sandžaku, a prilikom razlaza Češke i Slovačke svoju su autonomiju tražile Moravska i Šleska. Od manjinskih naroda u Europi neovisnost zasigurno neće ostvariti Romi, Rusini, Vlasi, Laponci i Lužički Srbi. 

Piše: Piše: Dorino Manzin
22.02.2008. 03:00:18
Novi komentar
nužno
nužno