"U priči o plavorepoj tuni, oceani se doimaju kao divlji zapad", kaže Phil Kane, veteran komercijalnog ribarstva koji je svoja iskustva odlučio iskoristiti u 'drugom taboru' pa danas radi za Greenpeace. "Pravila i zakoni se ne provode, a velike ribarske kompanije zgrću enorman profit", naglašava Kane.

Teoretski, pretjeran izlov bilo koje riblje vrste je protuzakonit, no u slučaju plavorepe tune stvarnost je daleko od teorije. Tijekom 1940. godine u svijetu je bilo oko 1.2 milijarde metričkih tona plavorepe tune. Samo šest godina kasnije taj broje je pao na manje od 0.2 milijarde.

"Metode ribarenja postale su vrlo učinkovite", kaže Richard Ellis, autor knjige "Tuna: Life, Death and Mercury", koja izlazi uskoro. "Ali tržište je ipak glavni pokretač. Sushi-manija je glavni razlog dolaska plavorepe tune na rub izumiranja", zaključuje Ellis.

Plavorepa tuna, koju oblik tijela, brzina i inteligencija čine kraljicom velikih oceanskih riba, živi u Mediteranu, Meksičkom zaljevu i sjevernom Atlantiku. Ribolovne kompanije svoje velike izlove izvoze u Japan odakle se nakon aukcijskih otkupa šalju diljem svijeta. Radi se o krupnom biznisu. Jedna riba nerijetko može postići cijenu od 50 tisuća američkih dolara, a rekorderka je prodana za gotovo 175 tisuća dolara.

"Okus joj je pun, a zbog savršene teksture mesa u u stima se topi kao putar", kaže legendarni sushi-kuhar Toshio Suzuki iz restorana Sushi Zen, jedan od prvih japanskih kuhara koji je uveo sushi u SAD.

No, ulov plavorepih tuna drastično opada. Ukoliko ih se u svijetu ne prestane jesti Svjetski fond za zaštitu prirode (WWF) procjenjuje kako će vrsta potpuno nestati iz divljine za najviše tri godine. Razbješnjeli Phil Kline kaže kako je 'jedenje plavorepe tune ekvivalentno naručivanju odreska od nosoroga za večeru', što je kako kaže - jadno.

(Više informacija o temi može se pronaći na webu Greenpeacea)

A što ako baš volite sushi od plavorepe tune?

Kao prvo, razmislite o svojim prehrambenim navikama. A nekoliko savjeta ponudio je i kuhar Toshio Suzuki. Umijesto korištenja ove vrste kaže kako je gotovo identično koristiti Bonito, Velikooku ili Žutorepu tunu. Uz njih mogu se korisititi i mnoge druge vrste, primjerice: Hamaguri, Kaibashira i Mirugai (školjke), Ika (lignja), Tako (hobotnica), Ikura, Tobikko i Uni (ikre), Kani (rakovi), Masu (pastrva) i Sake (divlji losos s Aljaske). Koliko su takve zamjenske 'namirnice' dobre, odnosno manje štetne za prirodu, procijenite sami.

Uskoro će u svijetu izaći i dokumentarni film o pretjeranom izlovu svjetskih oceana. The End of the Line: Imagine a World Without Fish ptremijerno je prikazan an ovogodišnjem Sundance filmskom festivalu održanom u siječnju. U njemu se prati rad Charlesa Clovera, reportera Daily Telegrapha koji se potrudio raskrinkati i prikazati neprihvatljive metode rada ribolovne industrije. Zaključak dokumentarca je jasan - bez radikalne promjene svijet će do 2048. godine ostati bez morske hrane!

Dokumentarac će, kada krajem godine izađe u cijelom svijetu, biti popraćen velikom eko-kampanjom, a više informacija o tome može se pronaći na službenim stranicama www.endoftheline.com.

Prilično zabrinjavajuća slika dobiva se ukoliko se u obzir uzmu neke statistike:

Tijekom 2006. godine 80 posto ribe izlovljeno je na području zemalja u razvoju, dok je jednaku količinu ribe tijekom iste godine 'konzumirao' zapadni svijet.

Prema podacima projekta Sea Around Us, najveće količine ribe po stanovniku u svijetu pojede se u: Kini (28 kg), Europa (23 kg), Sjeverna i srednja Amerika (21 kg), Azija bez Kine (17 kg), te Afrika i Južna Amerika (svaka 10 kg).

Greenpeace uz to napominje:

- količina ulova zaista je u padu, ali ne zbog pridržavanja zakona ili kažnjavanja njegovih prekršitelja, nego zbog toga što je ogroman postotak svjetskog ribljeg fonda već skoro u potpunosti izlovljen
- oko 90 posto ukupnog fonda velikih oceanskih riba danas više ne postoji
- plavorepa tuna i konjski jezik (velika atlantska riba) na rubu su izumiranja, a atlantski losos i jesetra (kečiga) već su nestale iz pojedinih područja koja su im bila uobičajena staništa

Prema podacima ICCAT-a (International Commission for the Conservation of Atlantic Tunas), većina mediteranskih zemalja svake godine love daleko više plavorepih tuna nego je dozvoljeno. Tijekom 2006. godine znastvenici su upozorili kako izlov plavorepih tuna nikako ne smije premašiti 15.000 tona godišnje jer se vrsta u suprotnom neće moći oporaviti. Usprkos tome ICAAT (Međunarodna organizacija za kontrolu izlova tune) je prihvatio prijedlog Europske unije koji kvotu izlova stavlja na 29.500 tona, a tijekom 2007. godine legalni i ilegalni izlov plavorepe tune dosegao je nevjerojatnih 61.000 tona.