Dva dana. Samo dva dana traje festival i već sam zaspao na premijeri filma. Dogodilo se to na kasnonoćnoj projekciji filma Thirst, korejskog redatelja Park Chan-Wooka. U svoju obranu mogu reći da je film počeo 45 minuta kasnije zbog tehničkih problema, i to nakon što su nas sat vremena držali u uskom hodniku festivalske zgrade, na nogama, prije nego što smo napokon pušteni u dvoranu ...

Thirst priča o svećeniku kojeg, nakon što mu je ubrizgan misteriozni virus, počinje privlačiti miris krvi, i to ona umirućih pacijenata. To se događa sve dok ne sretne mladu ženu koja će ga natjerati da nadiđe sve svoje granice.

E sad, ja sam volio Old Boy, nagrađen na Cannesu 2004. godine, i uživao u većem dijelu Park Chan-Wookovog prijašnjeg rada. Bučan, šaren, pun crnog humora, Thirst je prilično razočaravajuć u smislu da su likovi previše groteskni, na rubu nevjerojatnog. S druge strane, koliko je samo krvi u tom filmu!

Filmu nedostaje ritma, što objašnjava zašto, unatoč dobrim namjerama, nisam mogao spriječiti klizanje u san i propuštanje završnog dijela filma.... Morat ću ga pogledati još jednom, ali u nekim ugodnijim okolnostima.

Nakon ove male prevare, otišao sam ravno u krevet kako bi bio u punoj formi za projekciju filma Bright Star u pola devet ujutro u petak, novog uratka Jane Campion.

Australska je redateljica osvojila Zlatnu palmu 1993. s filmom Piano, i izgleda da od tada nije uspjela ponovno pronaći svoju filmsku magiju.

Bright Star, u kojem glume mlada Abbie Cornish i zgodni dečki Ben Whishaw, govori o kratkoj romansi između britanskog pjesnika Johna Keatsa i Fanny, njegove muze u Velikoj Britaniji 19. stoljeća. Film je zgodan, iako malo depresivniji od tipične kostimirane drame, nešto poput anti-Marie-Antoinette (Sofie Coppole), i u potpunosti zasnovan na dva glavna lika i njihovoj intimnoj vezi.

U globalu, filmu nedostaje integriteta i duše koji bi ga učinili nezaboravnim i dirljivim. Još jedno, mala prevara, ali ipak se nalazimo u Cannesu ...