Činjenica da ideokracija NDH nije uz sav napor represivne vlasti, stvorila svoj tip teatra, niti svoju estetiku teatra, navodi nas na pomisao da se dogodilo nešto kao i s francuskom revolucijom (vlast NDH često je rabila upravo riječ revolucija), koja nije uspjela potisnuti klasicistički teatar. Utjecaj ideologije i njezinih mitova na dramsko stvaranje ne zavise samo od značenja koje oni imaju u samoj biti ideologije. Teatru ideologija ustaštva ne može dati nikakvu karizmatsku moć: pokušaji izjednačavanja kazališne predstave s političkom porukom u pravilu propadaju.

No, posredno, kazalište trpi utjecaj ideologije nacizma i tako njemački konzul Theodor Dopffel već u travnju 1941.godine intendantu kazališta daje do znanja da će taj isti intendant uskoro primiti popis djela koja se mogu, a koje se ne mogu izvoditi, također ga konzul upozorava da u kazalištu i dalje igraju Židovi. Što se događa kasnije, ne znamo, ali ubrzo intendanta Aleksandra Freudenreicha zamjenju na stolici intendanta Dušan Žanko.

Otpor ideokraciji u samom teatru rezultira činjenicom da 22.travnja 1942. godine iz Hrvatskog državnog kazališta odlaze u partizane nekoliko značajnih imena - Vjeko Afrić, Milan Vujnović, Ivka i Joža Rutić, Žorž Skrigin, Salko Repak i Zvonimir Cvija.Koncem 1942. u partizane odlaze književnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, a sredinom 1943. iz kazališta odlaze u partizane i Šime Šimatović i Joža Gregorin, a u studenom 1943. u partizane odlazi iz Zagreba grupa đaka Glumačke škole (Mira Župan, Josip Marotti i dr.).

Ovaj izbor iz građe o teatru u vrijeme NDH prvi je pokušaj da se znanstvenim krugovima predoči slika o teatru u vrijeme diktature ideokracije, koja nije mogla potisnuti građansku svijest i slomiti otpor svih onih koji su ustali u borbu protiv ideologije zla.

Izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU

Opširnije: Moderna vremena Info