Knjiga stihova "Trebalo bi srušiti zidove", za koju je Krešimir Bagić dobio Nagradu "Dobriša Cesarić" 2010. za neobjavljeni pjesnički rukopis, već naslovom sugerira izraženiju angažiranost i obračun s vremenom koje doista, bar što se ljudske pameti općenito tiče, ne oskudijeva u posvemašnjoj devalvaciji svih vrijednosti. Poezija je, prisjetimo se, davno naslutila tu oskudnost. To ne znači da je Bagić odustao od asocijativnoga i metaforičnoga pjesničkoga pisma koje je ovjerio u gorespomenutim knjigama. Međutim, asocijativnosti i metaforičnosti u novoj je zbirci pridodao i izravnost, što ovoj poeziji podaruje istinsko čitateljsko užiće upravo na mjestima začudnih diskurzivnih rezova i tenzija između stvarnosti, praznine i jezika.

"Postupnost i ponavljanje, ritmičnost i igra, naizgled su suprotstavljeni parovi, ali upravo je to temeljna značajke poezije Krešimira Bagića: sustavan i pregledan plan pjesme, koja se gradi od opsesije (opsesivne teme i motiva: zida, rušenja...) - ali da bi to ludilo jezika opstalo i da se ne bi izgubilo u vlastitom ogledanju, labirintu šifriranih poruka, postavlja se konstrukcija, postavlja središnje mjesto, točka govora. Ali kad ga mi (čitatelji) trebamo imenovati, kad hoćemo znati mjesto radnje i njegovo središte - ono nam se ne nadaje, ne otkriva u definiranoj poetici ili svjetonazoru, nego upravo suprotno: prebačeno je u područje igre, istraživanja, pustolovine..."

( iz prikaza Miroslava Mićanovića )

Izdavač: Disput

Opširnije: Moderna vremena Info