Pripovijetka "Pješčuljak" (Der Sandmann, 1817) napisana je u tradiciji crne umjetničke romantičarske bajke, vrlo popularne u ondašnjeg šireg čitateljstva, koja naglašava ono iracionalno, melankolično i obraduje teme ludila i fascinaciju zlom, često miješajući fantastične, morbidne elemente i istančani dekadentni esteticizam s onim grotesknim i ironičnim. Središnjom književnom vrstom tog romantičarskog pravca smatra se roman "strave i užasa" (u Engleskoj nazvan "gotic novel").

U ovoj pripovijetki Hoffmann nas već samim imenima lica uvodi u razgranato simboličko pletivo svoga odmaknutog svijeta kojega bismo najbolje mogli opisati kao spoj mitologije i psiho(pato)logije. Lik Pješčuljka iz pučke mitološke predaje, koji djeci sipa pijesak u oči i tako im donosi san, vuče podrijetlo iz grčkog mita o Hipnosu, bogu sna, sinu Noći i blizancu Smrti. U tom liku sadržana je personifikacija ludila, kao i teza, česta u Hoffmanna, o opasnosti koja senzibilnoj individui prijeti od principa zla koji utječe na čovjekovu psihu.

***

Ernst Theodor Amadeus Hoffmann (1776-1822), njemački romantičarski pripovjedač koji je za života bio pravnik, skladatelj, glazbeni kritičar, crtač i karikaturist. Sud suvremenika o Hoffmannu bio je dvojak: neki ga nisu prihvaćali, dok su ga drugi cijenili, no odjeke njegova djela možemo pronaći u Hugoa, Baudelairea, Maupassanta, Puškina, Dostojevskog i Edgara Allana Poea.

U operi Jacquesa Offenbacha (1819-1880) "Hoffmannove priče" (1881, libreto Jules Barnier) pripovijetka "Pješčuljak" tvori drugi čin, dok je francuski kompozitor Leo De-libes (1836-1891) prema njoj napisao balet "Coppelia" (1870).

Preveo Dubravko Torjanac

Izdavač: Scarabeus naklada

Opširnije: Moderna vremena Info